Foto: Iva Mandić (Pobjeda)

Pođimo od toga da je poznato ko je sve i kako zagovarao tezu da je crnogorski jezik – fakat. Poznato je to, dakle, i poštovaocima slavnih montenegrista, ali i njihovim progoniteljima.

No, od vremena bijelih knjiga s imenima montenegrista, do naših dana niko zdravorazuman nije pokušavao da ospori tezu da postoji crnogorska književnost. Nju i crnogorske autore slavili su naučnici širom slavističkoga svijeta. A oficijelni lingvisti – ili kako se to danas moderno kaže „lingvisti iz Crne Gore“ – čak su na Filozofskome fakultetu u Nikšiću otvoreno pisali o „književno-jezičkom izrazu u Crnoj Gori“.

Crnogorski jezik vs „književno-jezički izraz u Crnoj Gori“

Početkom ratnih devedesetih objavljen je prvi Pravopis crnogorskoga jezika (autora Vojislava Nikčevića), kad je medijskim nebom gazdovala državna televizija, koja je bila u funkciji podizanja borbenoga morala i ratne gotovosti crnogorskih građana. Pa je tako, iz sfere zabavnoga programa, emitovala i skečeve „glumaca“ što su se pod maskama oriđinala izrugivali crnogorskome jeziku. Dok su njegove kolege umjesto sintagmema „crnogorski jezik“ koristili sintagmem „književno-jezički izraz u Crnoj Gori“, Nikčević je trpio fizičke i verbalne nasrtaje studenata-regruta. Niko nikad zbog toga nije odgovarao.

Da je sami pomen, samo ime Crne Gore i svega njenoga izvor arhetipskoga straha i mržnje – svjedoče i izvještaji o dešavanjima u nultoj deceniji novoga milenijuma.

Peticija protiv maternjeg jezika

Studentske demonstracije pokrenute su upravo na Filozofskome fakultetu u trenutku kad se Crna Gora približavala pokretanju procesa obnove suvereniteta. Na improvizovanom štandu u holu FF bio je istaknut transparent „Peticija protiv maternjeg jezika“. To je, valjda, i prvi primjer u svijetu da su studenti jednoga jezika protestovali protiv sopstvenoga jezika. Što je bilo u pozadini te besmislice? Ondašnje ministarstvo prosvjete donijelo je odluku da se naziv „srpski jezik“ zamijeni terminom „maternji jezik“. Digla se pravoslavna omladina Srpske pravoslavne crkve, podmladak tadašnjih opozicionih stranaka prosrpske orijentacije, kao i, razumije se, par desetina studenata s katedre za srpski jezik i književnost.

Bilo je očito da usklađivanje nastavnih planova i programa Odsjeka za srpski jezik i književnost, s nastavnim aktima katedre u Nišu, iz 1991. godine, nije urodilo plodom. Kao ni „poboljšanja“, učinjena u narednim godinama, kad su iz programa isključene književnosti Slovenije i Makedonije, a smanjen broj časova iz Hrvatske književnosti (sve to decidno navodi Rade Delibašić u Filozofski fakultet u Nikšiću: 1977- 2002). Jer, da su bila efektna ta silna „čišćenja“ od nacionalnih književnosti s izuzetnim djelima, napisanim na jezicima za koje studentima nije trebao prevodilac, ne bi bilo u establišmentu ni među građanima nikoga ko bi inicirao promjene, pa se ne bi morala pokretati ni crkveno-politička hajka, prethodnica sad već proslavljenih kontra-revolucionarnih litija.

Požar koji Evropljani ne mogu da ugase

Prirodno, u godini nakon one u kojoj je Crna Gora obnovila suverentitet, Ustav je crnogorskome jeziku donio status službenoga. Pokrenut je i proces standardizacije. A onda su na scenu stupile iste one ucjenjivačke politike, koje su Crnoj Gori vječita omča oko vrata razvoja i napretka ka društvu razvijenih zemalja. Vladi tadašnjega premijera Igora Lukšića stavljen je na sto sljedeći uslov: ako želi da otpočne pregovarački proces s EU, odnosno ako želi da određene političke elite glasaju za početak toga procesa, onda neka prihvati izmjene Zakona o osnovnom obrazovanju, prema kojima će ime predmeta glasiti: „Crnogorski-srpski, bosanski i hrvatski jezik i književnost“!?

Iako ne znamo đe je danas gospodin Lukšić, znamo šta je tada uradio. Znamo, jer smo po nevolji bili u prilici da zastupamo interese „crnogorske jezičke zajednice“, u Komisiji za izradu za nastavnoga plana i programa za predmet „Crnogorski-srpski, bosanski i hrvatski jezik i književnost“…

Kompromis u crnogorskome Parlamentu i van njega, postignut je tada na štetu evropske budućnosti Crne Gore. Destruktivne snage u Parlamentu su dale načelnu podršku procesu EU integracija, ali su zabile „sekiru“ u crnogorsku budućnost, potpirujući iskru društvenoga razora koji danas živimo. Plamen društvene raspolućenosti koji je tada podgrijan danas je požar koji Evropljani ne mogu da ugase…

Vokativom na genitiv

Jedan od rezultata „dobrih dilova“ na političkoj sceni emituje se i kroz zabranu da se u crnogorskim institucijama, poput Narodne biblioteke „Radosav Ljumović“ pominju crnogorski autori i izdavači (prije „samo“ 25 godina, dakle krajem devedesetih, u toj su kući objeručke dočekivani mladi crnogorski pisci). No, nastupilo je vrijeme nametanja…

Crnogorskim (sic!) rijekama proteklo je dosta vode otkako je pokojni Nikčević pisao radove o Crnoj Gori u genitivu. To je bila abeceda svih avizanijih studenata ondašnjega Filozofskoga fakulteta, odnosno Odsjeka za srpski (sic!) jezik i književnost, ali ne i obavezna literatura za predmet kojim je Nikčević rukovodio. Nikčević stavove nikome nije nametao, pa su se zato primili lijepo na cijelu generaciju montenegrista. Otud na Cetinju – Fakultet za crnogorski jezik i književnost.

Pokojni Dževad Karahasan bi kazao: kad vam neko negira jezik, kad vam neko pokušava negirati identitet, s njime nipošto ne ulazite u raspru – to je oblik ludila.

Nema rasprave s takvim „pobjednicima“, s nametačima. Jednostavno, palo im u dio da pokušaju da Crnu Goru vrate u genitiv.   

Zato, strpljivo, valja sačekati da Crna Gora, kao vazda, uzvrati vokativom.

O, Crnogorci…