Foto: Luka Ratković
Trebalo je ispuniti dva jednostavna uslova koja su onemogućavala drastičnije širenje zaraze: 1. strogo ograničiti kretanje bolesnika 2. spriječiti kontakt sa zdravim ljudima. Tako je bilo u dobu Ramzesa II, Carla V ili Ivana Groznog.
Ove riječi pripadaju uvodnim segmentima jednoga od najznačajnijih rukopisa cijele generacije crnogorskih pisaca što se sad pomalo bojažljivo naziva srednjom, a ta knjiga, koja se javila u nultoj deceniji XX vijeka, donijela je priču o posljednjem evropskom leprozorijumu, odnosno, ako je suditi po kritikama, o stigmatizaciji i neshvaćenosti, fizičkome i duhovnome progonu, sudarima na relaciji bolesni–zdravi, Istok–Zapad.
Roman Hansenova djeca Ognjena Spahića nije manje aktuelan ni deceniju i po od objavljivanja, ali ne stoga što se Crna Gora trese od straha izazvanoga jednom pandemijom, i ne zato što ovih dana pomalo sličimo na Spahićeve Rumune, koji oboljele gledaju kroz ograde, maske i na rastojanju ne manjem od dužine batine, već zato što su njegovi umjetnički kvaliteti takvi da je taj rukopis sebi osigurao mjesto u svim budućim studijama o crnogorskoj književnosti.
Spahićev narator, „bivši“ gubavac s obale Jadranskoga mora, ispisuje svjedočanstvo o danima bolesti, i potonjim leproznim bolesnicima što su svoje predsmrtne dane potrošili u karantinu u rumunskoj zabiti, na rubu jedne civilizacije kojoj se upravo tada događao veliki potres – pad diktatora Čaušeskua. No ovo je samo okvir nečega što bismo mogli nazvati fabulom. Jer, u rukopisu Spahića svi toponimi, etnonimi, svi stereotipi i svi signali i kodovi stvarnosti kakvu poznajemo ili nemaju značaja ili su snagom imaginacije potisnuti u drugi plan. U fokusu Spahićeva naratora zapravo je gnjila svakodnevica gubavih. Ona se beskrajno rasipa u bolu izazvanim neumitnim raspadanjem kože, curenjem gnojivih rana i obogaljenim pokretima. U tom svijetu skoro da je i nevažno kako je došlo do infekcije, budući da su te informacije kao u kakvoj presi stiješnjene dnevnim ritualima gubavaca s otupjelim čulima, koji žive za rijetki kratkotrajni užitak u sokovima ananasovog ploda, da i njega plate nesnosnim želudačnim bolovima. Budući crnogorski udžbenici iz oblasti estetike, izvjesno je, sadržaće i Spahićeve opise, kao tipične primjere estetike ružnog u književnosti.
Dakle, kad razmišljamo o kvalitetima ovoga rukopisa i pokušavamo da donesemo izvjesni sud, sad sa već pristojne vremenske udaljenosti od momenta objavljivanja, jasno je da za uspjeh Hansenove djece nije bilo presudno to o čemu je Spahić pisao, već – kako je pisao. A zapravo je to i po definiciji temelj razlike dobrih i onih drugih pisaca. Pa da vidimo kako je Spahić pisao.
Spahićev narator, da bi doprinio dinamizaciji radnje, da bi potakao proces identifikacije recipijenata njegovih zapisa sa ljudima i okolnostima o kojima piše, koristi tri vremenska plana. Bolje je od toga možda reći kako su u rukopisu uspostavljene tri vremenske dimenzije. Prva je ona u kojoj radnja teče u sadašnjosti. To je, dakle, vrijeme karantina i bjekstva dvojice cimera iz karantina. Druga je prošlost naratora i njegova cimera Roberta Dankana. A treća je – daleka prošlost, odnosno istorija lepre poduprta legendama, stvarnim ili fiktivnim rukopisima. Te tri dimenzije konstantno se prepliću, osim u središnjem dijelu romana, kad se radnja prilično zahuhta. Naoko slučajno, ali narator vrlo vješto bira trenutak kad će se „preseliti“ u prošlost, bližu ili dalju, a sve te seobe najavljene su brižljivo planiranim promjenama nivoa pripovijedanja, ili nivoa s koga se pripovijeda.
Okvir osnovne priče, ako ga uopšte možemo nazvati okvirom, predstavljaju uvodna cjelina i završni citat. Na prološkoj granici nalazimo podatke o tome da je pred nama zapis onoga koji će u rumunskome pasošu, zapravo rođendanskome poklonu, biti označen kao Andrei Stanesku. A na epiloškoj granici, nalazimo sljedeće kodovne ključeve zapisa, i uopšte Spahićeva romana: Gerhard Henrik Armauer Hansen (1841–1912), norveški naučnik koji je 1873. godine izolovao bacil Mycobacteruim leprae. Otuda se lepra često imenuje kao Hansenova bolest, a bacil koji je izaziva Hansenovim bacilom. Između te dvije tačke, smještena je i istorija „Staneskua“, i istorija njegova američkog cimera Dankana, i istorija rumunskoga leprozorijuma, djelimično i Rumunije same, i istorija Hansenove bolesti. Dok pripovijeda o svemu tome narator zauzima različite pozicije. Načas ga čujemo kao „objektivnoga posmatrača“ heterodijegetičke visine, koji raspolaže ukupnim ljudskim znanjem, onda nam se učini da je pripovijedanje ograničeno, intimno, ono koje dolazi iz tačke gledišta jednoga ljudskog bića, doduše izbrazdanoga Hansenovim bacilima, a onda nam se učini i kako taj homodijegetički narator naglo dobije snagu da prodre u dušu i misao drugih, epizodnih likova. Reklo bi se, čudan odabir formi pripovijedanja, i neodrživo pretrčavanje „kamermana“ od fokalizatora do fokalizatora (kao onda kad pripovijeda o Dunkanu: Pucao bi u svoju glavu da ima pištolj, misli). Ali, sve to s fokalizatorima u praksi, bolje je od toga reći u romanu Hansenova djeca, funkcioniše, i to suprotno od preporuka teorijskih magova. Recimo, kad želi da ubrza tok radnje, naglasi njen značaj i unese dramsku tenziju u jedan događaj (a takvih primjera nije mnogo), narator namah zauzima poziciju ja-fokalizatora. Evo kako to zvuči: Gledam: crveno sunce koje tone u krošnje. Vjetar donosi kisela isparenja fabričkog dimnjaka. Primičemo se budućem Zoltánovom grobu. I taman kad naviknete na tu tenziju potaknutu odabirom glagolskoga vremena sadašnjeg, narator se nanovo udalji, koristeći perfekt, podśećajući nas da se taj događaj ne odvija sad, nego da se on zbio, i da mi iščitavamo stranice uzbudljivoga svjedočanstva. (Samo jednom je ta uspješna formula zatajila, jer se našla usred zone prezenta suvišna riječ, ali i ona figurira kao Tolstojevo čuc-čuc.)
Ta igra plana pripovijedanja i statusa vremena praćena je figurama usporavanja i ubrzavanja toka osnovne radnje. Vrijeme za leprozne stoji. To je vrijeme karantina, čiju muklu prirodu ilustruju riječi epizodnoga lika: Ne želim nazvati situaciju krajnje ozbiljnom, no usudio bih se da kažem kako je u vašem interesu – u interesu svih nas, zapravo – da još nekoliko dana provedete u karantinu radi daljih ispitivanja. Stoga narator pokušava da „osmisli“ karantinsko vrijeme umetnutim pričama (najčešće su to legende o lepri i gubavcima, pseudoistorijske crtice iz navodnih medicinskih glasila), ali i eksplikativnim analepsama (Dankanova povijest, te povijest drugih likova), prolepsama (Robert W. Dunkan će docnije primjetiti gorku ironiju…), refrenom (da, refrenom – jer sintagem posljednji evropski leprozorijum ponovljen je toliko puta, na takvim mjestima, i doprinio je uspostavi posebnoga ritma teksta, da ga s pravom možemo nazvati refrenom) i opisima. Upravo, Spahićevi opisi tako uspjelo funkcionišu da se ne doimaju kao prisilne figure usporavanja radnje već svojom snagom čine to da postaju pretežni dio naracije. Takvo pripovijedanje svojstveno je samo izuzetno darovitim piscima, onima od kojih i ne očekujete da vas zabave fabulom, pa nije čudo ako vam se dok čitate nameću misli o neporecivo vrijednim klasičnim tekstovima. Recimo, atmosfera koju Spahićev narator gradi opisima leprozorijuma priziva śećanje na atmosferu iz Paviljona br. 6 Čehova. Potom, scena presvlačenja gubavaca neposredno pred bijeg, oblačenje prethodno zaplijenjene diktatorske odjeće i metamorfoza koju protagonista doživljava nije li nešto što krasi i Lalićevoga Lada Tajovića u Lelejskoj gori? Dalje, teško možemo zaboraviti opis snijega iz uvoda Andrićeve Proklete avlije, ali ćemo teško zaboraviti i Spahićev opis snijega: … no činjenica je da sam razgrćući lopatom bjeličaste gomile sa iscijepanih drva kraj kapele u njima pronalazio životinje veličine dječjeg prsta. Snijeg se ucrvljao kao satrulo meso. Mrtvi snijeg, pomislio sam… Ali, Spahićev narator niti je računao s tim asocijacijama, niti je izbjegao da se osloni na referentna djela usmene i pisane književnosti, klasične i rok muzike (basne, legende, Sveto pismo, Edgar Alan Po, Bitlsi, Grig), što nam govori da i ovaj rukopis nosi naljeđe posmodernističkoga pripovijedanja.
Jedna članak nedovoljan je da se navedu svi kvaliteti ovoga rukopisa. Poseban bi se segment jednoga rada dao posvetiti funkcijama pripovijedanja u romanu Hansenova djeca. Recimo, cio tekst je „svjedočanstvo“ (testimonijalna funkcija); potom, Spahićev narator ocjenjuje, sudi i komentariše (ideološka); u pojedinim momentima pokušava da uspostavi komunikaciju i sa fiktivnim čitaocima, ili nama samima (Stojeći na sredini niste mogli sagledati ni jedan ni drugi kraj), a to, skupa s nedostajanjem klasičnoga upravnoga govora, upućuje na komunikativnu funkciju. Etc, etc…
No, možda je u cijeloj ovoj priči o Spahićevu romanu najvažnije od svega to što je narator pričom o posljednjim gubavcima, snagom metafore, uspio da sazda cijeli jedan svijet, odnosno da sačini geografsku kartu svijeta paralelnog onom u kome jesmo. Da iscrta svijet ispunjen granicama i ograničenjima, političkim potresima, hajkama, stigmatizacijom, bolestima i karantinima. Svijet koji je nestao, cijepajući se kao karta Evrope među Dankanovim prstima.
