Foto: Lucija Milović
Osamdesete počinju Titovom smrću.
Bio je to najznačajniji događaj dekade, i to na njenom samom početku – smrt čovjeka koji je
bio na čelu države i partije gotovo četiri decenije, smrt “druga i vođe”, lidera zemlje i vrhovnog komandanta oružanih snaga, ali simbolički, i kraj jedne etape života, nakon koga više ništa nije bilo isto.
Pisati o Titu, i tada i sada, bilo je kao pisati o Jugoslaviji jer je između njih stajao znak jednakosti. Tito je bio prva stranica bukvara, slika na zidu u državnim i opštinskim kancelarijama, osoba čija se nije poricala i koja je pokrenula državu da digne Crnu Goru na noge nakon zemljotresa, “velikan i građanin svijeta koji neće umrijeti”… a umro je.
Našu porodicu je Titova smrt, 4. maja 1980. zatekla u Beogradu, nakon prvomajskog boravka
kod majčine rodbine u Slavoniji. Otac i ja smo pošli do Zemuna da uzmemo ribice za akvarijume, ispred zgrade nas je, smrknut i istinski nesrećan, dočekao njegov prijatelj Boro. Rekao je samo tri riječi: “Stari je umro”, i ušao unutra. Odjurili smo do željezničke stanice gdje je bio ostatak porodice u iščekivanju večernjeg voza za Bar. Obuzeo me silan strah i stalno sam zapitkivao roditelje hoće li sada biti rata.
Kad o tome razmišljam sa distance sredovječnog oca, jasno mi je da je upravo ta moja reakcija
suštinska za priču o Titovoj smrti – sistem nas je učio da je Tito osnova našeg funkcionisanja, da
se po njemu sve ravna i da je ono što on radi jedino ispravno, da se bez njega ne može. I najednom, toga nekoga i te sigurnosti nema, sve se srušilo.
No, sjutra je, u kupeu Jugoslovenskih željeznica, nakon što smo prošli dva grada sa njegovim
imenom, osvanuo novi dan, i sve je naizgled bilo tu. I nebo, i sunce, i jezero, i more, nije bio smak svijeta kao što sam mislio da će biti. Istini za volju, grad je bio zaista bijedan tog 5. maja izjutra, ponedjeljak, ne sjećam se da li smo išli u školu, ali znam da nas nisu pustili da se igramo na ulici, stariji nisu larmali, sve je bilo ispod glasa, život se jedva probijao…
Na televiziji su se vrtjeli dokumentarni filmovi o njegovom životu i one mučne i neprirodne scene kolektivnog plača na stadionu “Poljud” usred utakmice Hajduk – Crvena zvezda, završene pjesmom “Druže Tito, mi ti se kunemo”. Pjesma kao lijek protiv očaja, balkanski omiljeni specijalitet.
O samoj sahrani se sada već sve zna, čak i to da prava mermerna nadgrobna ploča nije spuštena
za vrijeme TV prenosa, već mnogo lakša kopija dok se procedura ne završi, ali ostaje zapisano da je bio jedini kome je na posljednji ispraćaj došlo 209 delegacija iz 128 zemalja svijeta, zbog čega je zvanično proglašen za najposjećeniji oproštaj od nekog državnika u istoriji. Sve smo pratili preko TV-a, reprizirali su barem 50 puta najvažnije sekvence.
Teoretičari kulture tvrde da je Titovom smrću počelo doba većih umjetničkih i personalnih
sloboda, a istoričari da je nastalo doba nesigurnosti i manje ili više otvorene borbe za njegovu poziciju. Može biti.
U godinama koje su uslijedile, građani Jugoslavije su stajali mirno svakog 4. maja u 15:05, u vrijeme Titove smrti, a ekskurzije su pohodile Kuću cvijeća, mjesto gdje je sahranjen. I moja polumaturska je, nakon obilaska muzeja “25. maj” i fasciniranosti količinom i izgledom štafeta, a naročito kamenom sa Mjeseca kojeg je dobio kao poklon, obišla njegov grob.
Svi smo kupili za uspomenu po komplet razglednica koji se tamo zvanično prodavao posjetiocima. Ovo “zvanično”, jer su na izlazu iz kompleksa uvijek ekonomski orijentisani Romi nudili značke sa Titovim potpisom po kudikamo nižoj cijeni od regularne, pa je većina zakačila za rever.
Inače, ta ekskurzija nakon osmog razreda bila je prava istorija Drugog svjetskog rata u malom.
Proveli smo je mahom u autobusu kako bi obišli što više lokacija: Sutjeska (Tjentište), Valjevo (spomenik Stjepanu Stevu Filipoviću), Beograd (Kuća cvijeća), Kragujevac (spomen-park Šumarice)… U to se vrijeme maršalovo ime odlično prodavalo – značke su bile sitan posao, pravi su bile fotomonografije koje je svako preduzeće valjalo da ima, i to nekoliko vrsta, jer “bilo je časno živjeti s Titom”, sabrana djela, biografije, umjetničke slike, biste… Artikala je bilo toliko da su oformili Udruženje koje se bavilo zaštitom lika i djela.
Parola “I poslije Tita – Tito”, mudro smišljena da se program nastavi, funkcionisala je nekoliko
godina, sve do “buđenja naroda” po republikama i pokrajinama. Štafete su se i dalje nosile njemu u čast, samo su se davale predsjedniku SSOJ, čak je 1985. naš grad određen da na stadionu JNA učestvuje u sletu za Dan mladosti. Iako sam bio odličan učenik sa primjernim vladanjem, nisam želio da idem za Beograd, na opšte zaprepaštenje moje razredne Nade Jovanović.
Razlog nije bio nikakve buntovničke, niti političke prirode, već za odlazak na tu manifestaciju nisu izabrani moji najbolji drugovi iz metalskog smjera sa kojima sam se intenzivno družio jer nisu bili đaci elitnih razreda, a zbog porodičnih razloga nije išla ni djevojka u koju sam bio zaljubljen, isto iz moje generacije, pa stoga nisam ni sebe vidio na uvježbavanjima kod Lučkog hotela, ni u kasarni “4. jul” u Beogradu, ni na samom stadionu. Danas bi neki koje znam dali pare da su uradili isto što i ja, i da nisu bili tamo, a to bi tumačili sasvim drugim razlozima koji bi im briljantno išli uz biografiju, ali, rekoh, moji su bili posve trivijalne prirode. Nije mi se išlo.
U čast Tita i njegovog djela, početkom osamdesetih je na brdu Mukovalo iznad grada osvanuo ogromni kameni natpis “TITO”, koji je svima služio kao orijentir, i u koji sam gledao svako jutro kad bih išao na posao, na Ahmetov brijeg. Šepurio se ponosno iznad grada sve do početka devedesetih, a šepurili smo se i mi u odnosu na Ulcinjane, jer smo naš dug maršalu postavili znatno prije njihovog portreta sa ove strane Možure. Ulcinjski Tito jeste bio upečatljiviji, ali je naš bio na boljem mjestu odakle ga je vidio čitav grad.
Devedesetih, Tito je i konačno izgubio igru. I Jugoslavija s njim. Krvava dešavanja postavila su znak pitanja, a kasnije i odricanja svega u šta su se narodi i narodnosti zaklinjali od 1945. do tada, i tek je uspostavljanje novih država, i poređenje njihovih lidera sa Titom, ali i sveukupnog načina života, katkad prebacivalo jezičak na vagi na njegovu stranu.
Negdje u maju 1995, podgorički “Grafiti” su na naslovnicu stavili poznati lik, a broj je umnogome
bio posvećen njemu, što je bio prvi iskorak u odnosu na opštu antititoističku klimu koja je vladala u Crnoj Gori. Početkom novog milenijuma pokrenuto je nošenje štafete mladosti od strane NVO koja baštini NOB i partizanski pokret, uz priredbu i slet u Tivtu; ponovo su se organizovale ekskurzije do Kuće cvijeća (doduše, uglavnom za starije); u Podgorici je vraćen nekada uklonjeni spomenik Josipu Brozu, a za prigodne datume se znaju organizovati tematske večeri sa revolucionarnom muzikom.
Danas, reklo bi se više nego ikad, polarizovana su mišljenja o tome kakav je Tito uistinu bio, i
koliko je i šta uradio za balkanske krajeve. I reklo bi se, više nego o bilo kome, mišljenja su različita.
Čuvam komplet značaka i razglednica, čuvam i onu fotomonografiju, a čuvam i luksuzno uramljenu zidnu fotku Tita u maršalskoj uniformi sa sve ordenjem, koju mi je jedne noći iznenada u stan donio Dragan, nakon što je čitav set našao pored smeća kad se renovirala jedna državna institucija. Jasno je bilo, Tito više nije bio na cijeni, drugačije se slike (i slike drugoga) kačile po raznim kancelarijama, ali nisam shvatao zašto su čekali 25 godina od njegove smrti da se oslobode tog tereta.
Mora da toliko traje oprez. Sumnjam da je strah.
Ako ništa drugo, fotografija je tu da me podsjeti na vrijeme kad je postojala kakva-takva, makar i kako vele – vještačka, sigurnost života.
