Foto: ISK
Spopala je vatra dobro bila ibrik više ognja u Staninim rukama, pjegavim i usahlim od starosti. Dva puta na dan, varila je kafu bez cukra domaćinu, turajući ibrik mjesto vjeriga, dok je drugom držala mašice i hrgala užarene palice. Znala je dobro da se opeče. Jednom su joj se i svi nokti, na desnoj ruci, od toplote bili digli. Bila je prava stopanica. Voljela je da domaćinu ugađa. Imali su i novu furunu, ali njemu je u slast nešto ostala kafa s ognjišta. Evo deset godina pasa otkad furuna ulježe u njihov dom, ali Stane svako jutro ognjište piri. Nije dala da se utule iskre pod šljemenom Nikice Turova. Kad mu već nije mogla ni đevojku roditi neka bar od nje mučenice dobro dočeka. Nikad joj nije prigovorio niti je nazvao jalovicom, kako su zvali nerotkinje. Bila je Stane banica svoga vremena, nije bila tanjevina ka’ ostale joj druge no iz jarke, sve koljeno na koljeno.
Rutinu prekide škripa struge na avlijska vrata. „Komandire. O, komandire“, povika duboki glas. Otvoriše se vrata kamare. U Crnoj Gori nikad se kuća nije zapatavala niti se ikad kucalo. No je svaki dom bio utoka za namjernika i izgnanika. Proviri prvo bijela perjanica što je iznicala iz krznene kape na kojoj blješnu kraljevski grb od suva zlata. U fistuna kršnog stasa koji ulježe preko praga, Nikica prepozna Joka Dragova. Još kao mladiću, Nikica mu je bio stotinaš u četi koja je prva nabasala na nizame u boju na Bišini. Uruči mu pismo i ka’ munja nesta. Znao je Nikica da kraljeva pošta mimo drugih brže stiže. Otvori kuvijertu i odmah opazi kraljevsku krunu u gornjem uglu. Nasloni se lijevom rukom na karijegu i poče na čita.
Stane je znala da nije prvi put da Joko donosi glase sa Cetinja u ovi dom. Nije smjela ništa pitati. Čekala je kao i uvijek da od drugih što gođ čuje. „Stanuša, nu mi oni silav i čizme“. Jednom je u životu nazvao pravim imenom i to oni dan kad mu pogibe brat blizanac Milo. Znala je da nije dobro čim je tako zove. Dok se vratila iz portika, već je bio pripasao zlatnu sablju i prišio vojnički grb na kapu od čiste svile. Duge brčine dodirivale su srebrne toke na prsima koje je posljedni put metnuo na paradi povodom proglašenja kraljevine. Oprala mu je noge i nazula čizme. Evo pola vijeka tako, još od kad je dovedena na ognjište Tura Ivova. Mučala je, a mučila se. Tako je učena od majke i babe, a one opet od njihovih pređa. Znala je da se nešto krupno sprema. Kuražila se da priupita. Činjaše joj se e će joj cijeli svijet zamjeriti ako pita: „Što ’oćaše Gospodar?“. Ali ne moga prevaliti preko ustiju. Običaji su regule kojima živi moral. Žensko se nije tiskalo u muške rabote nako kad tain na bojište nosi. Za fišeke je dobra bila da nosi, a kad je trebalo znati na koga će ih muški ispaljivati morala je mučati. Tajili su od nje i svih ostalih žena. Ustade komandir ćeperno s niskog otomana, a još jutros se žaljaše kako ne može ni do nužnika poći. E, pusto muško crnogorsko sve mu je liše slave i nadmetanja. Staračke ruke počinu za pasom, dok mu zelena dolama padaše niz duge pleći. Namjesti kapu da grb bude između očiju i krenu preko praga i usput domaćici reče: „Odoh na Skadar da poginem“. Pojaha brnjaša i đipnu na front. Potrča Stane jadna i prosu kain vode za njim, a znala je da je riječ dao i da je taj neće pogaziti bez grdne pogibije. Ugnala joj se u dušu najednom neka zebnja i bači dva mlada cera na ognjište da se ne utuli. Ognjište nije samo vatra i ćepanice u plamenu nego snaqa održanja. Dio crnogorskog moralnog kodeksa. Simbol trajanja i smisao postojanja. Ognjište je okup, izvor i ulište. Nit koja povezuje pas sa pasom. Imala je od koga naučiti i u rod i u dom.
Taraboš, glavni pravac djelovanja Primorskog odreda, ime koje se izgovara zvanično i tužno. Mirovni pregovori u Londonu podurali su, što je Esad-paša iskoristio da ukopa rovove, utvrdi stare i načini novi šance. Mudri osmanski đeneral naročito je naredio da se cio Taraboš opasa s tri reda debele bodljikave žice osnažene i uvjenčene čeličnim kolčevima, zabetoniranim u kršu i zemlji. Iza žice nalazila su se tri reda dobro zabivenih rovova prigagođenih za tri stava gađanja. Strma i kamenita padina Velikog Taraboša postala je još nepristupačnija. Uzani prostor na grebenu nije dozvoljavao razvijanje pešadijskih jedinica. Kroz usijek grebena tutnjala je gromovita vatra kroz koji su se na juriš odzvažili samo Crnogorci. Opsijedali su Bodinovo prijestolje od jeseni, čitavu zimu, sve evo do proljeća. Tri godišnja doba, tri korotna juriša. Crnogorska artiljerija je bila preblizu da bi mogla tući položaje na Velikom Tarabošu i uništiti prepreke na što se ranije računalo, a da ne izgine i crnogorska pješadija koja se pela vrh strmih i teško prostupačnih visova. Strahovito ijedak na velike sile, komandant Primorskog odreda nemilo je gledao pokrete protivničke vojske. Nije imao mira, primirje se moglo okončati svaku uru. Previše je mladosti već izginulo na skadarskim međama prošlih mjeseci. Ljuta ga je boljela rana, pogibe mu četa jedinaca. Svi bez smjene i nasljeđa. Potonji iz ugašenoga doma. Pod njegovu komandu, pobodeno je više crnih barjaka, no što mu barjaka vojska imaše. Od njegove komandne sposobnosti zavisila je sudbina ne samo vojske nego i nacije. Mnogo je grobova, a još više neznanih mramora crnogorskog cvijeta. A znavao ih je svakojega ponaosob. Kako li će im majkama pogledati uoči. Ali rat je, gine se da bi se živjelo. Pogiba se da bi se opstalo. Odvajkada je tako u ove vrtače crnogorske. Teška srca, ali svjestan da nešto mora činjeti nije imao kuđ. Naredio je hitno formiranje jurišnog bataliona čiji je glavni zadatak bio da odmah pogine. Čudne naredbe čudnoga cilja. U zapovijedi je stajalo da se dobrovoljno može javiti svak onaj koji na svoj život zaboravi. Bez prisile vojne, stari ratnici kao da jedva dočekahu da se još jednom o njima uz gusle pjeva. Kao nekada da još jednom okušaju maniti boj. Javi ih se i više no je trebalo. Njih četiri stotine. Kao da nijesu htjeli propuštiti priliku da poginu na bojnom poprištu. Tešku muku, ove stare megdandžije pretvoriše u praznik umiranja. Pohitaše da ne zakasne, uskakahu u redove bojne kao u vapor radosti. Neće niko posljednji da stigne, uranili svi da se ne obrukaju. Zato nagna svog brnjaša Nikica, koji dođe dan ranije da pripremi Bataljon smrti kako ga nazvahu strani dopisnici, za treći i potonji juriš. Raspoređeni su bili u nekoliko četa, koje su se sastojale od bombačkih, jurišnih, pionerskih i mitraljeskih odjeljenja. Glavno borbeno oružje bila im je improvizovana bomba, zaparavo cijev dugačka dva i po metra, pogodna za podvačenje ispod žičanih redova. Aktivira se paljenjem vatre koja detonira upaljač i tako dolazi do praska.
Postrojeni starci, pogureni od godina i ratovanja, ali im iz očiju zrcahu nekakve neobične iskre koje govorahu o želji mladosti. Obučeni u svitna crnogorska odijela, za njih nije bilo veće svečanosti do umiranja za sopstvenu otadžbinu, štiteći mlađe naraštaje od smrti pređe roka. Strancima je teško bilo shvatiti što je te sijede glave gonilo u sigurnu pogibiju, kad su mogli udobno kod kuće ispijati jutarnju kafu i čekati vijesti o padu Skadra. Nagon im nedavaše da skončaju u postelji, toj najsramotnijoj smrti u Staroj Crnoj Gori. Još u kolijevci slušali su priče kako stariji kore one rijetke koji uz kotulu rat provedoše. Svi su došli prije nego su se kokoti oglasili, iako je u zapovijesti pisalo ura popodne. Još od najranije mladosti odazivali su se Crnoj Gori i kad ih nije zvala. Najbolje godine trošili su po bojištu, a barut udisali češće od vazduha. Bješe u stroju i onih koji su krvavili na Vučjem dolu i oslobađali Ulcinj i Bar. Bješe onih koji skidahu glave s nikšićkih bedema, a pokoji i učesnik Druge Omer-pašine vojne. Popeli se na planinsku kosu da još jednom osjete bojište, koje su odvajkada držali za svetilište. Bilo je u njima nekog plama koji je valjda izbijao iz ogromne duhovne snage. Žežena volja katunskih vukobaša održala je kroz vjekove ime crnogorsko. Služba otadžbini za njih je bila pitanje najveće časti. Obraz mimo obraza. Pred njima barjaktar sa crnogorskim orlom na crvenoj podlozi. Vije ga starina, ne počiva katarište na zemlju. Vele da mu je malo vojske ginulo pod barjakom u minulim ratovima. Ima je taliha mimo drugoga, pa su mu rado htjeli pod barjak mnogi biti. A danas eto sa starim Danilovim barjakom kao da oće da namiri pogibijom prošle bitke i poprišta. Ima u tim starcima još ponta koji ih je nagna da u poznim godinama zagon čine i muški otimlju gradove. Počelu su ratovati starim oružjem. Za njih je i stara ostraguša bila moderno ratovanje. A danas došli handžarima da se nadmeću s haubicama i mortirima. S maksimima i granatama.
Komandant na bijelog ata dojaha u pratnji ađutanta. Poklopio silna konja pod sobom, a klepeće mu sablja na pojasu. Mraz još stega’ zemlju, zima broji posljednje dane 1913. godine. Siđe s konja, poispravi se i iz glasa reče: „Ratnici moji, sokolovi. Vi ste mrijet naučeni. Crna Gora zove da se mrijet mora. Danas više i vas neće biti. U kam udarilo, ma će i njima ako Bog da. Mučno mi je gledati vas danas kad se vječno sa slavom vjenčavate. Vi ste odabrani da o manje jada prođemo. Na vama je dužnost sveta da utabate put sinovima. Vi ste prvi, a oni za vama. Vas od danas više nema, ali će vi imena śutra biti na rozafske bedeme. Žrtvovani ste za spas domovine. Nećemo ve pričešćivati. Za ovu rabotu vi ste pričešćeni rođeni. Živjela Crna Gora. Živio Gospodar!!!“. Dubokim, hrapavim glasom prvi mu otpozdravi jedan grmalj sa čela stroja: „Za Crnu Goru“. Za oficire četa odabrani su dobrovoljci, a među njima je bio i Gorčin Markov Milić i drugi. Sve Katunjani. Neimari zemlje naše. Dugo su stvarali istoriju da bi dali sad drugima da im je pišu. Potegli da prvi iskape čašu čemera. Ka’ vazda, ka’ i prije. Đeneral Mitar Boškov se obrati svim oficirima sa po nekoliko riječi. Kad priđe Gorčinu Markovu posokoli ga: „Nemoj, Miliću, śutra pokoriti svoje stare.“ Junaka je lako prekoriti, Gorčin mu pun ponosa odgovori: „Ili će moja sablja biti śutra na vrhu Taraboša ili ću poginuti.“ Oficijer Mato Mrnjov Marinović, gordo stajaše u stroju, a lijevom rukom sakrivaše štap bez kojega ne mogaše nikuđ, da ga komandant ne vrne doma ili stavi da komoru vodi. Zaustavi se ispred njega, potapša ga po prsima i upita: „Koja ti je godina stričane?“. Odgovori mu: „Zborahu mi da sam rođen malo pošto Kadri-pašu na nos poperismo na Grahovu polju.“ I tako redom do svakoga. Bi mu želja da potonji put vidi starine. Da zapamti te divovske junake, jer takve možda više neće rodit’ majka.
Nekome handžar za pojasom i dvije kubure male. Neko čvrsto drži pušku Krnku koje je Gospodar nabavio davne 1867. godine. Plejada staraca čeka da juriša. Kratko su vijećali kuđ prvo da udare. Čim utanačiše da se neće vrćati bez žice u zubima, komandant Bataljona smrti salutira đeneralu i pruži mu u ruke sablju: „Na ti, Mitre, ovi biljeg, nek me Crnogorci po njemu poznaju“. Jurnu brisanim prostorom kao da ga krila nosahu. Kakav junak, Bože sveti. Bataljon starijeh junaka pravo u smrt vodi. Ne da kraka nikom pred sobom. Dočeka ga kiša metaka s turskih karaula i rovova. Ne posustade već lagum učinje. Bači bombu i povika: „Za mnom, junaci, slava je pred nama“. Poče trka smrti u kojoj starci hitaju ko će prvi. Klecaju koljena, čuje se trenje suhih kostiju, kojima krepost daju starački pokliči. Lete dolame i crnogorske kapice, sijevaju sablje i bijele glave. S viškom godina i hrabrosti jurišaju starci poput ratnika iz bajki. Dugačkim korakom grabe u sigurnu smrti. Još jednom su postajali mladi čineći prvi borbeni red. Izvršavajući svoj potonji, epski juriš. Prvi pade Nikica ma kosijerom skide žičani vez i bombom diže u vazduh prkosni šanac. Otvara ka Skadru vrata. Ključevi grada bjehu u njihovim rukama.
Komandu nad pola preživjelog bataljona preuze Pavle Ićov Plamenac, italijanski vojni akademac, šef štaba Primorskog odreda. Sam se dobrovoljno javi. Strefi ga na srce tolika pogibija. Poče da dijeli savjete, da sprema taktiku i čuva ljudstvo ka’ pravi komandant. Zareka’ se još u Modeni pred talijanskim kolonelom na akademiji da će se pridržavati vojnih nauka i voditi ljude ne u pogibiju nego u pobjedu. No, ne bješe starcima milo slušati pa počeše međusobom za bruku ga držati. Ivo Jokov Radulović ne moga pregoreti no mu u brk reče: „Vala, komandante, ne znavah da si zato učio nauke da se baukamo po toj poljani da nam nos kidaš pred Turcima. A znam da ti basta, ima ti po kome doći.“ Skoči mladi komandir, zajapuren u obraze šćaše oficirski čast sabljom da spere, ali ustavi se. Znao je da mu isti otac tako misli. Htio je sačuvati koliko-toliko te sijede vlasi od sigurne smrti. Vojne vještine koje su podrazumijevale i povijanje glave nijesu bile bliske ratnicima koji ratuju od svoje dvanaeste godine. Navikli na juriš i poklič svaku komandirovu riječ shvatali su kao manjak hrabrosti mlađih generacija. Najednom neko povika: „Ha, koje Crnogorac, za mnom“. Zabijelje se poljana pod njim. Polećeše starci kao iznova mladi. Neko bombu i sablju, neko dvije bombe, njih par stotina kidisa na neprijateljske utvrde. Brisan prostor, gaze starci, lagumaju i sebe i ljute Osmanlije. Milijeg odlaska na onaj svijet još bivalo nije. Prokrčuju prsimice mlađima pute. Presijecaju žice makazama i granatama. Prvi red žice nestaje pred naletom 60-godišnjka. Kad fališe bombe i alatke, zubima udariše na posljednje žičane redove. Stade treska. Za njih ništa nije bilo nemoguće. Nasta kolež. Zaždiše sijednjaci glavicu i obezbijediše sebi mjesto na guvnu vječnosti. Tamo među vile. Zatrese se Taraboš. Pogađaju ih granate, lete starci put nebesa, ali gledaju da se bolje zamijene. Ne pođe na oni svijet niko bez para, no sa sobom povuče neko više, a najmanje po trojicu. Hitaju, dok ih meci biju. Probijaju se kroz ljuti čelik. Tuku Osmanlije, a tuku ostarjele handžarlije. Krv im do lakata, za gušu se fataju ali se dogovorenog posla ne mainjaju. Zatvaraju tijelima rovove. Pred svojom četom juriša i Gorčin Markov. Daleko je bio došao kada ga je oborila mitraljska i puščana vatra. Pao je pokošen na žici pri samome Tarabošu među direcima turskih rovova. Njegovo tijelo pronađeno je, tek nakon 23 dana, sa čvrsto stisnutom desnom rukom i sabljom u njoj, a u lijevoj bješe bomba. Ni mrtav je iz ruku ne ispušta. Lete preko mrtvih i ranjenih starci. Raskubaju žicu i rukama i zubima. Kolju se pola na pola. Bombe pod sobom i pred sobom zaždivaju. Vas u komade ne posustaje ni jedan Crnogorac stari. Što je zareka’, to mora i svršiti. Da se mladost bar jedna ne ugasi, primaju kuršume na prsima đed za unuka, otac za sina. Mislio je Pavle da sanja, dok je gledao juriš staraca kako sabljama mašu dok im se tijela salidžaju prostranom ravnicom. Zagraktaše tice vrane, oblijeću više krvave poljane. Za mesom ih stala trka. Svi u fete zauvijek polijegali starci. Izvadi sablju, zađenu levor i momački pohita za njima. „Ne zaboga, komandire, još Vam se ni rana nije sasušila“, uzaludno ga ustavljaše njegov pribrani ordonans. Natrag više nije bilo. Brzo ih sustiže, a pokojeg preteče. Zakovitla sabljom. Ali smrt od njega bješe brža. Preticala je ona i mnoge prije njega. Komandir kao da ukipljen zastade. Tane mu pogodi čelo, a drugo mu smrska rame.
„Do žice možemo doći, a više i ne treba, za nama je manja šteta nego za mladićima“, poručivali su gvozdeni junaci. Hrabriji od mitraljeske paljbe, stizali su dalje od artiljerijskih projektila, duboko u neprijateljske položaje. Sigurni juriš staraca u sigurnu smrt. Više od zadatka i godina. Daleko u neprijateljskim redovima, na protivničkim šančevima i žicama, mogle su se razaznati sijede glave, a za njima struke crnogorske nošnje kako lepršaju. Virile su u daljini kapice i zlatni grbovi. Neprijateljski mitraljezi, puščana i artiljerijska paljba nije prestajala… Crnogorski heroji iz Bataljona smrti slavno su ginuli. Jurišali su herojski nezaustavljivo. Bez reda i poretka. Padali su na snopovima, u trenu, desetine njih. Ostajali su da vise mrtvi na žicama, jedan dio njih uspio je da podvuče bombe ispod redova bodljikave žice. Tri puta su munjevito kidisali. Ugrabilo ih je čak dvije trećine da zapali i aktivira upaljače i raznese žicu i makazama rasječe i načinu strugu kojom se može proći. Padali su pred naletom strahovite puščane vatre koja je bila, kako je jedan hroničar zapisao, “poput buke hiljadu ljetnjih dana u jednom naletu”. Jurnuli su u grupi, dok je neprijateljska paljba postala ubrzana i žestoka. Meci su se odbijali i fijukali od stijene i lijevo i desno. Padajući pokošeni jedni preko drugih, izginuli su gotovo svi, ali je žica probijena. Prekinuli su je na nekoliko mjesta pred samim rovovima. Svojim tijelima ostavljali su siguran putokaz svojim sinovima do šančeva i utvrđenja.
Komandant Primorskog odreda je u neposrednoj blizini, iz durbina pratio herojsku akciju. Svaka žila bila mu je napregnuta. Najednom, skloni okno durbina, protrlja oči i ponovo pogleda. Jasno je razabrao na desetine crnogorskih kapa kako lete u vazduh. Nije mogao da vjeruje. Bio je to ugovoreni znak. Starci su mu poručivali da je žica probijena. Dok su čekali kape da im panu natrag, kuršumi ih isprobijaše gotovo na pola. Svoj zadnji zadatak starci su izvršili, ali i svoju najvišu i najčasniju dužnost domovini. Za njima je slijedio drugi borbeni red, borci Primorskog odreda. Krenuli su silovito preko mrtvih i ranjenih ratnika kroz rasiječene žice na prvi red šančeva. Dočekani ubojitom vatrom iz svih neprijateljskih oružja, nakon teške i duge direktne borbe osvojili su Veliki Taraboš.
Dva vojnika sa dva bajoneta, u jednu brežinu, iskopaše raku za Pavla. Nemahu kad vojnici druge zakopati no otpočeše nove borbe do konačne predaje Skadra. Gavrani već napali poprište. Tri sloja leševa, iz tri juruša. Ispod Nikičinog tijela bjehu stari komandiri Vuko Kustudija i Ilija Roganović, koji su pali u oktobarskom, prvom zagonu. Pale tice na crvenu čoju, ne daju oka otvoriti. Isfašani od metaka, zdrobljenih vilaca prkose i mrtvi starci. Ka’ strašila ćeraju krvopije dok nastaviše da se kolju dvije vojske.
