Foto: privatna arhiva

Biti zaljubljena u život – to je:

gledati u leđa djeteta koje iznajmljuje kajake:

perje ptica s kupaćeg kostima

počiva mi na bradavicama,

i moja sestra sjedi pored

Glave su nam pune sladoleda,

hladno-meke,

ona kaže: nema ništa ljudskije

od savijenih leđa

Podne, dijete će zamijeniti žena

Premda davno objašnjeno, more

goreći uznemiruje, kao eterična svijeća

Sunce podsjeća tijelo da stoji

Potom

toplina slabi, ženu zamjenjuje starac

a turisti se vraćaju,

izvlače na pijesak čamce

u čijim se šupljinama oblači

Mi ćemo se, u pravi čas, otisnuti

Mirne na olujnom vjetru

slušat ćemo kako se na obali

mrak puni paničnim cvrkutom

Sestra će pitati: što ako sutra

dijete ne dođe?

SOBARICA KOJA JE DIPLOMIRALA NA THOMASU HOBBESU

Cijelo sam jutro tražila svoje mjesto,

a sad, kad je podne sjelo na čelo kao znojna guzica

i kupači očajno traže zrak kod letećih prodavača,

dolaze dvojica i dvije s dvoje plus dvoje djece

pa ručnicima nalik na plahte što nas čekaju

prijete uzeti to malo odmaka koji sam izborila

Kvadrat zraka koji mi po plažnom pravu pripada

upumpavaju u madrace, kolutove, jastuke,

u ramena, ruke, sise ispod američke zastave,

u šije što se šire, butine i gospu na bicepsu

koja otiče kao stara alkoholičarka

željna još i još opojnog obožavanja

Preplanule i sjajne moja ih koža izražava

kao bijela podloga tekst:

zamjenjiva sam a ipak nužna

da bi riječi dobile na važnosti

Sunce sunce, ošteti me

ČISTAČICA
Trojicu sam rodila prije trideset godina,
a još uvijek sam trudna
Trljam trljam trljam njihov obraz,
i polako se ispirem

Kad kažem sjesti, ne očekujem čaj
Kad kažem leći, ne očekujem lepezu
Željela bih da mogu progutati metlu,
imati – ne kičmu, «č» mi se
zabija u mozak sve do čela,

– nego leđa, da «leći» bude čin
ravan i tvrd i konačniji od smrti,
i da ja
baš poput neke kraljice
beskonačno očekujem
Ali nokti indijske djece grebu me
iz etikete: što smo to rodile,
mi savijene?

POSJETITELJICA DUĆANA RABLJENE ROBE
U prostore pune vune
jezivo je zagristi
Džemper-žuč do džempera-noć,
džemper-bog do džempera-krv,
džemper-mlijeko u mučnim količinama,
redovi hlača hladno lišenih cilja
Može li mi netko reći što su učinili s tijelima?
Mehaničke ruke prebiru, prebiru, traže,
traže da im se objasni od koga dolaze
Iskopala sam brecht-košulju koja kaže:
zločin je govoriti o cvijeću kraj toliko boli
Neosjetljiva sam, osjećam to u džepovima,
šakama to mrvim u sitno,
i stereotip blagajnice strese se
od dodira onog što kažu kovanice,
no pogled joj, prazan, ostaje uperen ravno u raj
Reci mi, što su učinili s tijelima?
Uskoro,
kad udari drvo o drvo i ostanem zatvorena,
bit ću kod kuće
(Što, što su učinili?)
Iz mraka konzilij biljaka šaptat će:
diši

KUHAR KOJI JE PREŠAO:
Jedne večeri
gledao sam kolač s kremom od bjelanjaka,
ugledao božić koji pilići nisu dočekali
Kakav je to osjećaj, pomislio sam,
ne roditi se?
(Svi smo hrana, svi smo hrana…)
Kad su pomoćnici otišli,
sklonio sam od sebe noževe,
cijelu noć po kuhinji tražio životinjske jezike
da bi svaki oštrom košticom
pribio o zid
I zašto je sad ova djevojka u autobusu,
prije no što će si koncem zašiti usta,
tik pred granicu,
morala reći:
volim jesti konje
(Svi smo, u svojoj biti, hrana…)
Ne misliti, mislim, na konjska usta,
toplu slinu koja
kapa s jezika,
misliti: nepokolebljiva je konjska brzina,
i autobus uvijek može biti brži
Reći ću vozaču da na ovom mjestu
nipošto ne smije stati,
neka juri, nitko neće vikati,
pedeset ljudi ima zašivena usta
Važno je ne pustiti ni glasa,
makar zgazili carinike i pse,
stabla što hladno odbijaju ime,
u tišini doći u munchen
ili u raj

MARATONKA:
Bolnički zid otpao je s ramena,
plahta je otpala s pete
Zaboravila sam noge, maternicu i misli,
kuće su postale lakše
Obješena o dječji aviončić daha, trčala sam
Vrane su oglašavale mine u poljima,
ovdje je nož dostigao vrat neke babe,
ovdje je vatra dostigla djetinjstvo u albumu,
ovdje sve dostiže
Ja sam bježala brže brže
Tek u profilu nosa natjecatelja
koji me prestigao na sedmom kilometru
vidjelo se da ne vjerujem u cilj,
i mrak se počeo dizati iz tabana
kao da voda u boci proganja bubu
Potrčala sam prema svjetlu na kraju nosnica,
podigla se traka s ruba ceste,
slatki krvavi asfalt legao je u usta,
a papirnati put na leđima savio se
u puževu kuću Tijelo, slinavo,
bespomoćno kao jezik, promucalo je:
bol