Foto: privatna arhiva
Izbjegavam razgovore o Njegošu, kao što izbjegavam odgovor na pitanje „koji je tvoj omiljeni filozof/pisac/pjesnik?“. Zazirem od ljudi koji u svakoj prilici citiraju Njegoša (po pravilu Gorski vijenac, jer Luču nijesu ni čitali; a još manje su upoznati sa subverzivnim potencijalima Šćepana Malog) – smatram to nedostatkom pristojnosti. Neukusno je njihovo intimiziranje sa pjesnikom, uz nezaobilazno naglašavanje svjetske vrijednosti njegovog djela. Naravno, tu vrijednost niko ne dovodi u pitanje, ali kada o tome razglabaju od prirode darovani njegošolozi – a većina Crnogoraca jesu upravo to! – onda pristojnost nalaže ćutanje i oprez. Dodatni razlog za oprez je i taj što smatram da vrijednost jednog umjetničkog opusa nije stvar završena jednom za svagda, nije dakle nepromjenjiva, već izravno zavisi od našeg tumačenja: svaka generacija čitajući stvara svog Šekspira, prevodi ga iz prošlosti u svoje vrijeme uzimajući od njega ono što joj je potrebno, i time ga iznova potvrđuje kao pisca kojega vrijedi tumačiti. Potpuno identična stvar je i sa Njegošem: vrijedi onoliko koliko je prisutan, pod uslovom da je prisutan sa onim što vrijedi, a to ipak određujemo pomoću interpretativnih modela koje primjenjujemo, i nikako drugačije. Na pitanje „a što ti misliš o Njegošu?“, već u zavisnosti od svog raspoloženja, kao i duhovnog sklopa onoga koji pita, odgovaram nešto ironično i dvosmisleno, bježim od pada u banalnost, pokušavam spasiti i pjesnika i sebe od jalovih razgovora koji nikuda ne vode, a koji su, nažalost, sastavni dio crnogorskog razumijevanja književnosti. Najčešće trpim ubjeđivanja na patriotske teme, jer se, kako tvrde, uz pomoć pjesnikovog djela učvršćuje zdravi osjećaj nacionalne pripadnosti, i to upravo kroz oslobađanje od razmišljanja, jer u Njegoševom djelu sve piše i potrebno je samo primijeniti napisano. Odgovaram da to ipak nije tako jednostavno, da ne postoji autoritet koji može čovjeka osloboditi obaveze da misli, makar to bio pjesnik Njegoševog nivoa, te da je crnogorsko poštovanje pjesnikovog autoriteta samo jasan znak da ga nijesu udostojili svojega čitanja/tumačenja već su njegove stihove uspjeli samo naučiti napamet. Što je naravno mnogo udobnije. Ali i opasnije, jer na Njegoševom i našem primjeru potvrđuje se tačnost Kišove opservacije da nijesu opasne knjige, koliko je opasna samo jedna, ona koja se ne čita i ne tumači, već koju učimo napamet.
Njegoš mason i Njegoš kurvar
A kada ipak pristanem na razgovor o gospodinu Petroviću onda namjerno izdvajam bizarne detalje iz njegove biografije svjesno ih predstavljajući značajnijim nego što u stvari jesu. Pominjem naručena ubistva političkih protivnika, navodim podatak da je bio mason, da ga je u tajne masonerije uveo njegov učitelj francuskog jezika, izvjesni Antid Žom, te da prema tome valja biti oprezan pri upotrebljivosti njegovih stihova u patriotske svrhe. Odgovaraju mi da se „naš“ Njegoš nikada svojevoljno ne bi učlanio u masone, izvedeno je to na prevaru, ako je uopšte tačno. Na moju primjedbu da se likovi u Gorskom vijencu ponašaju kao pod dejstvom kakvog opijumata, shodno čemu je opravdano pretpostaviti da ni Njegošu to nije bilo strano – najzad, laudanum je u njegovo vrijeme bio sastavni dio pjesničkog imagea – odgovaraju mi podignutim obrvama, coktanjem i zabrinutim krivljenjem glave, uz pitanje: „pobogu, kako ne shvatam patos borbe za slobodu, nabrekla prsa i nagli udar krvi u mozak“. Shvatam ja to, odgovaram, samo mi se uopšte ne dopada, pogotovu ne onaj dio o naglom udaru krvi u mozak. Njegoš je bio kurvar, nastavljam sadistički, nije mu bilo mrzno žensko meso! I pažljivo posmatram reakcije na licima onih koji u pjesniku vide samo uškopljenika pod mantijom, sirotana zaokupljenog „carstvom nebeskim“. Posmatram reakcije nekadašnjih marksista, a sada popova u civilu čiji je zadatak da Njegoša svedu na svoju sopstvenu mjericu, i da ga tako ujađenog ponude raji kao uzor „duhovnosti“. Dakako, i sam pojam „duhovnost“ u njihovoj interpretaciji postaje više nego problematičan: neodređenog značenja može značiti svašta, a dovoljno je zvučan da zamagli pogled na stvarnost: nije obrazovanje, ali prolazi kao da jeste, nije ideologija, ali ispunjava njenu funkciju, nije sigurno da pripada sferi religije, iako je tu negdje u njenoj blizini… Ta konfuzija u njihovoj svijesti me nimalo ne čudi: odrekli su se Hegela i Marksa, a Habermasa i Altisera nijesu ni pokušali razumjeti, dok im se pelcer Nikolaja Velimirovića još uvijek nije primio kako valja. Ali primiće se, intenzivno se u društvu radi na tome da se primi.
Njegoš je naš program
Ironijom pokušavam pjesnika učiniti neupotrebljivim za ostvarenje najrazličitijih ciljeva, od kojih su, nažalost, mnogi neljudski, pokušavam ga – za sebe naravno, već koliko je u mojoj moći – sačuvati od Prokrustove postelje u koju ga meću, e da bi ga kako upregli u svoja kola. Ironiju koristim da bih se suprotstavio smrtnoj ozbiljnosti kojom pristupaju Njegošu, moguće je da to izgleda kao blasfemija i nepoštovanje, ali za mene je uistinu jedini način da ukažem na svu besmislenost dominantnog odnosa prema pjesniku koji je imao tu nesreću da ga razumijevaju svakako, ali najmanje kao umjetnika. Sjećam se jednog crnogorskog političara koji je devedesetih godina gostujući na televiziji Srbije, u vrijeme sveopšteg posrnuća, odgovorio voditeljici na postavljeno pitanje o političkom programu stranke koju predvodi, riječima „Njegoš je naš program.“ Nije ni trepnuo. Naprotiv, vjerujem da je bio ponosan na svoju dovitljivost. Zainteresovao sam se i pročitao to političko-programsko sočinjenije – bilo je u njemu pjevanja. Uostalom, programe stranaka kod nas i pišu neostvareni pjesnici. To je njihovo razumijevanje političkog angažmana, i u tome im niko ne može pomoći.
U čemu je naš problem sa Njegošem? U najkraćem: problem je u tome što Njegoš već dugo nije pjesnik i što njegovom tekstu ne pristupamo kao umjetničkom djelu, već ga koristimo za svašta i time pretvaramo u ništa. Citirajući Bibliju možete dokazati sve što vas je volja. Biblija se može čitati kao knjiga horora i pornografije, ako želite, spram koje Stiven King djeluje poput stidljivog gimnazijalca. Naravno, možete dokazati sve što vas je volja samo pod uslovom da je citat biblijskog teksta dovoljan argument. Isti je slučaj i sa Njegošem – citirajući iz njegovog djela možete dokazati sve što vam treba, ali ostaje otvoreno pitanje da li je to uopšte dokaz, da li su njegovi stihovi upotrijebljeni u paraliterarne, odnosno političke svrhe, uopšte argument. A to, plašim se, nije njegov problem. Naša je to bijeda, i niko nam je osim nas samih ne može skinuti s vrata. Bijeda koja prvenstveno počiva na nepostojanju preciznog i nemilosrdnog jezika javne kritike koji bi učestvovao u oblikovanju diskursa društva, i koji bi odgovarao na svakovrsne instrumentalizacije umjetnosti. Naravno, javni diskurs našeg društva bio je (i još uvijek jeste, ako ćemo pravo!) opterećen stereotipima „mi i oni“ koji su po svojoj suštini netolerantni, uvredljivi, optužujući, a tiču se ne samo „njih“ koliko i „nas“, preciznije idealizovane slike o nama, koju smo gradili, između ostalog, i pozivanjem na Njegoša. Svaki Crnogorac sklon epskom junačenju misli o sebi da je Vuk Mandušić, svaki pop da je iguman Stefan, vjerujem da glavari sebe u trenucima depresije i malodušnosti doživljavaju kao vladiku Danila, a još uvijek postoje i pjesnici ovdašnji koji u potaji mjerkaju kakvu planinu sebi za grob, Turci su, naravno, i dalje Turci, dok Mleci (odnosno, Zapad) još uvijek postoje samo kao izvještaj vojvode Draška (iako je to možda jedna od najljepših Njegoševih ironijskih subverzija na račun našeg /ne/razumijevanja drugog i drugačijeg, nažalost još uvijek aktuelna).
Njegoš kao predmet političke zloupotrebe
Ponekad se stiče utisak da se ništa nije promijenilo, te da smo ostali zarobljenici jedne slike svijeta koja je u prvoj polovini XIX vijeka stvorena za potrebe umjetničkog djela. Time se nama uskraćuje pravo da napredujemo kao zajednica, a prema Njegošu time je izvršena ozbiljna nepravda, jer on više nije pjesnik koliko je postao prorok. Što se, naravno, ne bi dogodilo da nije bilo potrebno: pokroviteljstvo centara moći nad umjetnicima, kakvo god ono bilo, uvijek je nadzor koji podstiče umjetnika na autocenzuru. A kako svi oblici diskursa, znakovnih sistema i označavajućih praksi, proizvode određene efekte uobličavajući naše svjesno i nesvjesno u poželjnom pravcu, oni u krajnjem služe održavanju postojećih odnosa moći koji taj poželjni pravac propisuju. Drugim riječima, dok je bilo potrebno proizvoditi propagandnu podršku za jednu svinjariju od rata pjesnici/guslari ‘’iz glave cijela naroda’’ imali su odriješene ruke da čine što ih je volja, uz blagoslov političke vlasti i neograničena sredstva na raspolaganju (nagrade koje dodjeljuju glavari svojim miljenicima, festivali, karnevali, svakovrsna veselja u doba kuge…). Kako cilj opravdava sva sredstva, tako se niko nije obazirao na pogubne posljedice koje će to ostaviti na samorazumijevanje jednog društva, odnosno na kulturnu recepciju djela: generacije su već stasale u ubjeđenju da su dominantne interpretacije Njegoševog spjeva u stvari pogled na svijet koji valja baštiniti namjerava li čovjek sebe smatrati pripadnikom jedne kulture, tradicije, naroda… Iz razloga političke zloupotrebe, Njegoša smo uskratili za ono što mu pripada, a to je novo čitanje u skladu sa savremenim teorijskim pristupima tumačenju i razumijevanju književnog djela. Njegoš nije banalni plakatski guslar, on to zaslužuje. Stoga smisao i vrijednost Njegoševe poezije mora biti uspostavljana, prvenstveno kroz ukazivanje na one slojeve u njegovom pjesništvu koji ga čine umjetnikom. U protivnom, ni kao kultura, ni kao društvo nikakve koristi od njegovog djela nećemo imati. A da bi to bila šteta i za mnogo veće kulture nego što je ova naša, nepotrebno je naglašavati.
