Foto: Iva Mandić (Pobjeda)

Ako ste tokom posljednje tri decenije živjeli u Crnoj Gori, ne jednom pomislili ste kako politika rađa ponavljanje. Recimo, 1991, 1997, 2002, 2006, 2020… Sve te godine donosile su prevrate, u osnovi veoma slične, ponavljajuće. A mnogo puta potvrđena poslovica kaže da je ponavljanje majka znanja. Što nas dalje vodi ka zaključku da je znanje politikino unuče. No, hoće li biti da je baš tako?

Uspjeli i neuspjeli pokušaji kandidature za predśednika Crne Gore ukazuju na to da naše društvo, iako je taman tri decenije na snazi višestranačje, neće skoro izići iz tranzicije, i da će još dugo tavoriti na ostacima komunističkoga društvenog uređenja. Zašto? Pa zato što je proces identifikovanja vlasti i partije sa državom, kako je pisao Đilas, činio komunističku državu “državom koja korumpira samu sebe, koja nezadrživo rađa privilegije i parazitske funkcije”.

Pogledajmo samo način organizacije rada naših političkih stranaka i prirodu njihovih bitaka za vlast, pa preispitajmo ovu tezu. Jedni su potrošili 15 godina crnogorskoga suvereniteta a da nijesu učvrstili državu, drugi su 15 godina pisali strategije da se dokopaju vlasti, s tezom o stranačkim privilegijama i parazitskim funkcijama, pa su, kad su se napokon dokopali vlasti, u temelj vladanja ugradili stranačke privilegije i postavili parazite na položaje. Ista pita, druga ambalaža, ili – sjaši Kurta da uzjaše Murta – rekao bi naš narod. Dakle, ponavljanje.

A stranačke podjele, šta s njima? Pa ako se posmatra procrnogorski blok, koji je ostao bez opšteprihvaćenog političkog mentorstva, jasno je da je on podijelio sudbinu ljevice. O tome je veoma precizno nedavno govorio Stipe Mesić. Ljevičari su, usitnjeni i posvađani, u nedostatku glasova skliznuli ka desno, dok su desničari preuzeli njihovu argumentaciju i sprovode deateizaciju pod plaštom narodne borbe za socijalnu pravdu.

Umjesto da razvijaju polemiku na unutarpartijskim forumima, kako bi ojačale motivaciju za pregovore u koalicijama, partije su se opredijelile za metodologiju odgoja event-efendija. Pa i to je donekle nasljeđe Komunističke partije, a da je to tako svjedoči nam analiza iz knjige “Nova klasa”, u kojoj je navedeno sljedeće: “Idejno jedinstvo partije onemogućava ne samo svako kretanje unutar komunističkog pokreta, nego i unutar samog društva. Svaka akcija zavisi od partije, ova ima totalno gospodstvo nad društvom, a u njoj samoj nema ni trunke slobode.” (Milovan Đilas)

Dakle, o trunu slobode je riječ, koje nema, iako je Crna Gora sazdana na slobodarstvu. Vikalo se, doduše, po crnogorskim ulicama 2020. godine kako je Crna Gora – oslobođena. A koliko je spremno tu “slobodu” dočekala u biti neslobodna ljevica? Pa, ćutnjom je sačekala potpisivanje ugovora Vlade o SPC, glasala je za “slavu grada” Nikšića, dodijelila zemljište na Žabljaku za gradnju hrama SPC… Posve ljevičarski, nema što. Takvo mlako isijavanje ljevice, otvara polje za dalje djelovanje desnice u nastojanju da osvoji sve institucije i prekreči sve simbole trajanja u Crnoj Gori.

Pa ni to nije od juče, ljevica je ćutala na krečenje kulturno-istorijskih spomenika, ćutala je na prepisivanje imovine (ako ne i saučestvovala), a onda i izdala nalog da vojni helikopter preveze limenu crkvu na Rumiju, onako kako je prevezen jedan pop ne tako davno na Cetinje, pokriven ćebetom od kevlara. Šta je ostalo, pitamo se? Ne mnogo. U institucijama državne i lokalnih vlasti tek toliko funkcija da ih zauzmu unuci đedova iz tek jedne čete desničarskog bataljona. Onda, ostala je i javna škola, da u nju usele popovi. I – ostao je Lovćen – kao simbol trajanja.

Što se tiče državnih i lokalnih fotelja, to je manje-više ispričana priča. Kad je riječ o javnoj školi – popovi su na njenoj kapiji. Činovničko licemjerje nove vlasti lažno ljevičarski poručuje “ništa od vjeronauke”, a iskreno desničarski, iza leđa javnosti, mimo procedura, dijeli pare popovima-učiteljima. Ne grade novu gimnaziju u Podgorici, ali “meleonče evra” prebacuju crkvi da ona otvori svoju školu.

A Lovćen?

Lovćen se i dalje drži, što ne znači da on “nije u planu”. Naime, pažljivi čitaoci uočili su da je prije 20-ak dana objavljeno saopštenje Lovćenskih straža. Iz te organizacije poručili su da neko želi da mijenja akta nacionalnih parkova i da je po srijedi plan da se na Lovćenu omogući gradnja.

Gradnja hotela, restorana, vikend naselja – pitaćemo ironično? Ne, naravno, već da se omogući gradnja vjerskoga objekta, koji bi, da se kojim čudom desi, zanavijek izmijenio ne samo Lovćen, već i Crnu Goru. A kako bi izmijenio Crnu Goru? E, to ne bismo voljeli da saznamo. Pa zato i nećemo. Ali ćemo opomenuti ljevičare koji su naručivali helikoptere za prevoz metala na Rumiju, da su kolaboracijom pri ataku na taj multietički simbol Crne Gore ugrozili i Lovćen, po principu “jedan pišem, dva pamtim”.

Postepeno, u ovoj hronologiji rastakanja i kapitulacije ljevice, dolazimo i na teren pitanja održanja nacije. Đilas je tvrdio da komunisti nijesu uspjeli da probude, da razigraju nacije. “I u tom smislu i nisu rešili nacionalno pitanje.” A da je Đilas u pravu bio kad je pisao “Novu klasu” govori nam i podatak da je bratobilački rat u SFRJ za gorivo imao religijsko-nacionalne omraze, i da je doseg religije pokušao iscrtati granice ne država, nego nacija. A mi svjedočimo tome da taj proces nije završen. I da je u toku svakovrsni neoružani atak na Crnu Goru, ne bi li ona silom, uz religijske napjeve, postala dio tuđe nacije.

Vratimo se na tren Đilasu. Evo šta zapisuje u “Novoj klasi”: “Kao i ličnost, kao i razne društvene klase, kao i ideje, tako i nacije žive, kreću se i otimlju despotiji, čuvajući neuništivim svoje odlike. Ako su njihova svest i duša prigušene, nisu satrvene. Pokorene, one se nisu pokorile.”

Ako je, dakle, Crna Gora pokorena, ma se ona nije pokorila. Koliko gođ mučno bilo, ponavljanje istorije nas je naučilo da Crna Gora nije mogla nestati. Ipak nikad do kraja nije bila satrvena.

I pitanje svih pitanja je: da li ćemo ovih dana ponavljanjem ponoviti grešku, ili će ponavljanje značiti opstanak Crne Gore? Iako sama činjenica da nam se ponovo to pitanje nameće kao “biti ili ne biti” jeste vrijeđanje zdrave pameti svake misleće ličnosti – budući da znamo da politika nije baba znanju, mada se dobro okoristila od ponavljanja – sad valjda više no ikad, sa svim našim razočarenjima i oduševljenjima treba hladne glave da donesemo odluku o – pretrajavanju.

Znati, dakle, kontrolisati proces ponavljanja. Pretrajati, ne kao Rumija, već kao Lovćen.

I ako treba – jedan upisati, a dva zapamtiti.