KILIBARDIN VIJEK POD TERETOM ISTINE

U rasporedu predavanja na tadašnjem Odsjeku za srpski jezik i književnost, na Filozofskome fakultetu u Nikšiću, jedan predmet i jedan termin bili su posebno zanimljivi.

„Poneđeljak, sala 16, 8:30, Narodna književnost (predavanje).“

Znali smo za Profesora zahvaljujući TV prenosima skupštinskih zasjedanja. Neko ga je gledao s omrazom, neko s divljenjem, bilo ih je i ravnodušnih, ali nije bilo studenta koji se makar jednom nije uvjerio u nenadmašno oratorstvo.

Na predavanja nije kasnio. Čak ni kao potpredśednik Vlade Crne Gore, pa ni usred turbuletnih dešavanja u Narodnoj stranci, kad su ga njegovi mladi eksperti izopštili zbog „izdaje srpstva“. Vremenu je odgovarao veteranskom preciznošću predavača, i tumačenjima slojeva epike i lirike. U tragici zagubljenih ličnosti i proslavljenih likova pronalazio je jasne veze s problemima ovovremenoga čovjeka. Tako je činio aktuelnim zaboravljene stihove crnogorske književnosti.

Bio je opčinjen Andrićevim majstorstvom. Pomalo su i neke njegove priče podśećale na diskurs Nobelovca, ali je autohtoni umjetnički izraz nalazio svoj put, iako vječito u sjenci političkih nanosa njegova autora. Njegovi likovi su bili tipični predstavnici kraja u kome je rođen. Ne samo zbog jezika kojima su komunicirali u dijegetičkim svjetovima – to su sočni i sadržajni leksemi govora Banjana, Pive i Drobnjaka – već i po drugim svojstvima, tjelesnim i duhovnim. Profesor je u pripovijetkama slikao sopstveni Makondo, zemlju oriđinala koji su katkad više zborili radnjama no riječima.

„Primijetio sam da Jovan Limunov nije ništa okušao no je samo pijo rednju rakiju koju sam mu nasipao. Viđelo se da se zauzima nešto da kaže, a još se bolje viđelo da mu se riječ ne otvrzuje.“ Tako su govorili njegovi naratori.

Riječ je bila najubojitije oružje i najdjelotvorniji melem Profesorov. Njome je jednako zavodio narodne mase na mitinzima, i studente na predavanjima. Njome je krajem osamdesetih godina prošloga vijeka afirmisao kosovski mit, a desetak godina kasnije ga vivisecirao, saopštavajući najpreciznije analize pjesničkih knjiga Petra I i Petra II. Samo je Profesor mogao iznijeti bravurozne sondaže razlika između prvoga i drugoga repertoara crnogorske deseteračke epike, sa zaključkom da je ona novija, potekla iz redakcije Petrovića, politizovana verzija slobodarstva, svojevrsna zloupotreba umjetničkih dometa Milije i Tešana.

Bio je naklonjen „otpadnicima“ i „otpadništvu“. Pripovjedačko mu je pomagalo da i u nasloženijim društvenim i političkim odnosima primijeti ono što običnu posmatraču konstantno izmiče. Samo je on mogao do ravni metafore izdići zgražavanje otmjene srpske princeze nad izgledom Amfilohijevih prstiju-kandži. Samo je on mogao ućutkati „crkvene oce“.

Kako o njima, znao je mnogo i o svim svojim savremenicima. Ako pomenete Kovača, ima priču o njemu. Ili, Kiša – studirali su u isto vrijeme u Beogradu. Razgovor s Profesorom činio se kao vožnja svojevrsnim vremeplovom, nadrealna šetnja galerijom ličnosti, s kustosom koji faktima i realnim istorijskim okolnostima dodaje pripovjedačke začine, i čini ih zanimljivijim, makar u njih na trenutak i posumnjali.

Mnogi nijesu vjerovali u sposobnost njegova iskrenoga kajanja, i „ośećaj stida doživljenoga u Sarajevu“. A govorio je da se sramio kad je krajem devedesetih, prvi put nakon rata, prošao sarajevskim ulicama. Obišao je i Potočare… Ne mnogo prije konačnoga odlaska, vječno opčinjen islamskom kulturom, pośetio je i Istanbul, da ispuni staru želju. Po povratku je prijateljima naizmjenično kazivao segmente najljepših sevdalinki i onih crnogorskih djela koja su slavila Orijent.

Čuveni su bili njegovi śednici u restoranima na jednome podgoričkom trgu. Tu je dočekivao i odatle je ispraćao prijatelje, saradnike, studente… Uvijek za posebnim stolom s dnevnim novinama, i ispunjenim ukrštenicama. Kao da je direktno sišao sa završnih stranica jednoga Andrićeva romana, i kao da je umjesto vode u fontani pored njega tekla Lašva, beśedio bi bez posebnoga povoda, dugo, logoreično, onako kako su to činili, prema njegovim opisima, stari iz njegova sela s „raskršća svjetova“.

O svemu je govorio osim o svojoj ličnoj tragediji, o kojoj su pojedini nešto i znali. Tek jednom, kad sam ćutanje nekoga kolege na društvena kretanja pokušao da opravdam specifičnom porodičnom situacijom toga čovjeka, Profesor je preśekao: „pušti to, šta bi, onda, Novak trebao!?“

I tada je svaki Profesorov postupak dobio dodatnu težinu: onaj „svojeglavi“ prikaz antologije tužbalica zbog koje mu je oduzeta mogućnost da upravlja radnom organizacijom, i izbacivanje iz crvene partije, i razne faze „otpadništva“ i opozicionarstva, i veliki politički preokret koji je izveo devedesetih, i stid iz Sarajeva, i tuga iz Potočara, i oduševljenje Istanbulom, i govor na završnoj konvenciji Pokreta za nezavisnu Crnu Goru, i prvi tom prve Istorije crnogorske književnosti, i pripovijetke sa svjetovima limitiranih i sputanih likova, i nadasve – želja da se bude profesorom i da se pomaže mladima.

…prolazimo onim podgoričkim trgom, a jedna od mojih blizankinja gleda prema istome stolu i konstatuje: „nema Profesora!“

Ćutim. A fino čujem kako neko čita posljednje redove „Travničke hronike“:

„Hamdi-beg zastade, jer ga je izdavao dah, a ostali su ćutali u očekivanju onoga što bi starac još mogao da kaže, i pušeći svi su uživali u dobroj, pobedničkoj tišini.“