Pogled na Lovćen sa Belvedera

Foto: Vladimir Vojinović

Praktičku izvedbu filosofije ljevice učio sam kao dijete, u radničkoj porodici, u kojoj je otac hljeb zarađivao remontujući turbine hidroelektrane, a majka praveći kolače u tada najvećem nikšićkom hotelu. Još tada sam naučio kako je sramota ljude razdvajati po nekakvoj vjeri ili boji kože, a kako je jedan od najviših ljudskih ideala – borba za slobodu.

O samoj filosofiji ljevice doznavao sam mnogo kasnije, na studijama. Tamo sam shvatao da nijesam slučajno već u osnovnoj školi zavolio prozu ljevičara Nikole Lopičića, onoga istog što je skončao u Lepoglavi, nakon što ga je na zagrebačkom trotoaru (a u Zagrebu se krio nakon robije u italijanskim logorima) uočio i prepoznao bivši učenik iz Splita, upirući prstom u njega i vičući na sav glas: komunista, crveni, crveni!

Pa sam na poslijediplomskim studijama uranjao i u sukobe na ljevici, posebno one u kojima je učestvovao ili ih generirao još jedan crnogorski pripovjedač – Milovan Đilas.

Ljevica bi se uistinu mogla svesti na jednu riječ – sloboda. Ako biste pitali Boža Koprivicu, možda bi je on mogao svesti i na jedan zvuk – zvižduk negodovanja Danila Kiša u prepunoj sali. (“Kiša sam upoznao kao zvuk.”)

E pa, ni zvuk, ni miris, a ni “ukus” ljevice (izuzmimo knjige) nijesam u Crnoj Gori ośetio od kraja osamdesetih taman do – juče.

A onda na Podgoričkom plenumu – lijeva južnoslovenska relevantnost uživo. Mesić, Juratović, Pusić, Kandić, Bursać… Nekolike generacije političara i intelektualaca, sa svih strana regiona.

Pokušaću da rezimiram zaključke skupa: kriza ljevice u regionu otpočela je višestranačjem, dolaskom liberalne ekonomije, sumnjivim privatizacijama i građanskim nepovjerenjem u raspolaganje imovinom; to su iskoristile desne snage da se približe najširim masama i ponude religijski koncept nade; dok je ljevica ulazila u hibernaciju zbog silnih stranačkih usitnjavanja i dioba interesa – desnica je grabila preuzimajući lijevu argumentaciju o građanskim pravima i slobodama i beskrupoloznim elitama koje žive na račun siromašnih, lijevi političari su potom krenuli za biračima pa se mnogi i našli desno, desni su ih prigrabili i ojačali redove.

Posljedice: masovne grobnice na Balkanu, hiljade raseljenih, devastirane ekonomije, dužničko ropstvo, vjerska segregacija, formiranje radikalnih desničarskih udruženja, zahtjevi za istorijsku reviziju i skidanje zločinačkih pečata sa biografija desničarskih voždova. Tome dodati i: srozano obrazovanje, obesmišljenu nauku i podivljalu subkulturu, kao elemente kontrole društva od strane desnice.

Ljevica je u nokdaunu. I ne samo da je u nokdaunu, nego se i na skupu ljevice koji su u petak i subotu organizovale ljevičarke i ljevičari CGO, među aktuelnim političarima, naročito crnogorskim, pa i ponekim kulturnjacima, jasno očitovalo međusobno neprihvatanje, bolje je od toga reći – očitovali su se signali nekog sukoba, koji samo zato što je sukob liči na onaj “sukob na ljevici” iz vremena Đilasa i drugova.

O čemu govorim? Pa evo, eho skupa nije se ni stišao, a vodeći mladi ljudi crnogorske socijaldemokratije na mrežama su ušli u sukob oko podjele vlasti na Cetinju!

Drugarice i drugovi ljevičari, da li vi vidite kuda nam zemlja ide? Šta još treba da se desi da bismo shvatili da na drugoj strani strpljivo śede desničari, do zuba naoružani svojom argumentacijom i kvaziargumentacijom koja treba da od Crne Gore “na mnogaja ljeta” načini zemlju vjerske netrpeljivosti, netolerancije, a možda i građanskih sukoba?

Cetinjanke i Cetinjani su vam poslali poruku sa Belvedera 5. septembra. Oni žele antifašiste na čelu, oni žele vlast koja će unaprjeđivati uslove života na Cetinju, koja će otvarati radna mjesta i smanjivati podjele, bilo među socijalnim klasama, bilo među vjerama, ili nacijama, da bi gledali kako njihova đeca rastu u njihovom rodnom gradu.

Sloboda, kao glavna crnogorska tekovina, ali i tekovina ljevice, na Cetinju se danas brani dogovorom. Zato, na okup!