Foto: privatna arhiva
(s albanskoga na crnogorski jezik preveo Danilo Brajović)
Dvadeseti vijek, sa mentalitetom Happy End-ai projektovanjem dijela zapadnjačke kulture prema modelu Disneyland-a, kao društveni mikrokosmos i minijaturizovana zabava,[1] stvorio je iluziju da je tragedija pojam koji pripada “paradoksalnim republikama” iz antike, a ne modernom svijetu. Činilo se kao da se moramo okrenuti pozorišnoj sceni kako bismo doživjeli tragediju, i da je globalni čovjek, nakon dva svjetska rata i bombardovanja Hirošime, prekinuo veze sa kolektivnim nesrećama. Poslije njih čovjek je vjerovao da će mu suze poteći iz oka ne više zbog kobi i smrti, ne zbog krvoprolića, pokolja i pogibije, već samo zbog smijeha, razgale i grohotnog smijeha i veselja. I tako se zaista činilo da u tom zajmodavnom društvu, đe ne samo bogati, već i srednji sloj može sebi priuštiti dio zabave i uživanja u nekom veselju – može sebi da dopusti, makar i na jednu noć, da živi kao oni najbogatiji. Iz te utopije, jedan italijanski pisac, s kojim dijelimo isto more, primjećuje da – što su naše kuće svjetlije i raskošnije, to je više duhova koji se slivaju niz njihove zidove. O kojim je to kućama, osvijetljenim lampama i lusterima, govorio Italo Kalvino?[2]Koje duhove on to vidi, a mi ne možemo?
Onog dana kad sam na more gledao samo kao na čovjekovog prijatelja, možda sam pogriješio. Ali sam omanuo i onog dana kad mi se učinilo bezdušnim i okrutnim. Moru se ne može pripisati čak ni saradnja. Ono se ne može optužiti da je pomagač, saradnik ili saučesnik. Ne utapa more nikoga. More ponajviše olakšava. Tek u oluji more kao da postaje naš pomagač. Koliko god može, more pomogne da se okonča patnja nekoga ko je u agoniji. More učini vidljivim one koji zloupotrebljavaju more i koji sreću crpe iz tuđe nesreće. Takođe, more pomaže da započne užas nekoga drugog, ko je more slagao i sa njim trgovao. U takvim slučajevima more uzima život, kao da traži odštetu zbog tvrdoglavosti čovjeka. Ali more kaznu izvršava kao da je dobar savjet, a ne kao odmazdu za nas. Ne oni koji su se utopili, ili oni koji su se izgubili na moru, već oni kojima je more oprostilo treba da se plaše. Kad god izađu da prošetaju pored mora ili planiraju neki trafiking, treba da se boje. More ih namjerno ostavlja živima. Privlači ih. Prevari ih. Okači im zlatna sidra oko vrata.
Iako ne volimo da se toga priśetimo, sad već znamo da svakodnevica radi na tome i čini sve da śećanja sruši i da se ne śetimo zločina. Ali more je tu. More zna, kao što i mi znamo. Još jedna Albanija nalazi se utopljena pod morem. Prekrivenu vodom možete je potražiti ispod površine Jadranskoga mora, u dubinama Jonskoga mora i posebno tamo đe se dva albanska mora susrijeću i sudaraju na Otrantskom kanalu. More je postalo pokrov za Albaniju koja se utopila pod morem. Ako tamo gore, na brdima, u planinama ili na obalama, živi narod koji se, iako od najstarijih vremena, smatra zakašnjelim i ne toliko snažno osvjedočenim u prikazanoj istoriji, pod morem se nalazi drugi dio istog tog naroda. Tamo, pod morem, su naši ljudi, odjavljeni Albanci, upisani u knjizi onih koji su život izgubili na moru.
Nije hiperbola. Istina je. Ne manje, nego jedan albanski grad, grad sa svim svojim stanovnicima utopljen je tu pod morem. Grad toliko težak da uspijeva da učini da pognemo glavu od srama. Dio onih koji su isplovili čamcima i uspjeli preći more, nastavljaju svoje živote, ali ne zaboravljajući stravičnost i užas bijega, te strah od utapanja. Preostali dio se utopio. Tijela nekih od njih su izašla na obalu i ispričala. Ne mali dio njih nikada nije izašao na obalu. Tugovali smo. Obredi su se obavili. I praznovjerja. Ko je imao hljeba, bacio je malo hljeba na talase, kako njegov utopljenik ne bi bio gladan, kako se vjeruje. Neko je pak sipao vodu da mu utoli žeđ, prema drevnoj tradiciji. Neko je na valove bacio poljsko cvijeće. Službene ceremonije izvedene su u tišini i uz pogrebnu muziku.
Ali postoji nešto što ne izgovaramo, već skrivamo među riječi, kad god kažemo da su se ti ljudi “utopili” u more. Utopili se? Sami se utopili? Da li su to stvarno bili nesrećni slučajevi? Jesu li to oni izašli da se osvježe pa ih je na moru zadesila oluja? Ili su ih utopili (oni)? Ili smo ih utopili (svi mi)? Kako oni koji su uspjeli da se spasu, tako i oni koji su se utopili, nijesu sami pošli. Neko ih je tamo poslao. Čime? Gumenim čamcima. Gliserima. Bilo kojim sredstvom koje ih je moglo prebaciti na drugu obalu. Ko? Nijesu ih stranci utopili. Utopili su ih Albanci. Morski vukovi? Oni su preuzeli obavezu prevoza. Ostali su se izdogovarali na obali i osigurali plijen. A neko je pak zatvorio oči, sklopio ih da ih više ne otvori, nego da ih zauvijek zatvori, isključujući radare, te obustavljajući patroliranja i poćere.
Ljudi se, bilo kako bilo, utapaju, ali smrt zna da pliva. Smrt poznaje i vlada svim stilovima plivanja. Utopljenici su ostali, ali smrt se uspjela vratiti na obalu. Smrt je stigla na suvo i ponovo ušla među nas. Ali smrt utapanjem nije bila najgora smrt koja nam se dogodila. Tih godina dogodilo nam se nešto još gore od same smrti. Familijarizacija sa nesrećama bila je nešto veće i od smrti. Pretvaranje nesreće u upotrebnu vrijednost bila je simbolična razmjena života sa smrću koja, kao čin bez povratka, izmiče kodu uništenja.[3]S novcem plaćenim od strane emigranata za njihovo zabranjeno putovanje, trafikanti su vratili i smrt na obalu. Novac koji su utopljenici platili da bi se prebacili na drugu obalu prolazio je ruka ruci i stigao do nas. Taj nas je novac neko vrijeme hranio u godinama kada je bilo teško biti čovjek. Nemojmo praviti moral od bijede, i etiku od gladi. Dobro ili ne, najsiromašniji su se hranili novcem koji je dolazio od trafikinga. U urbanoj legendi gliseraš je dobio ulogu šarmantnog heroja, koju čak ni gusarski vukovi nijesu imali. Bogataši su novac od smrti pretvorili u zgrade pored mora, u hotele, restorane, supermarkete, ribarske čamce, butike, solane, modne salone, televizore, fabrike, tvornice sapuna ili deterdženata. Od tog trenutka ne novac, već utapanje je ušlo u nas. Nekako je kasno, ako ne i uzalud, pitati ko je kriv za masovna utapanja Albanaca od Albanaca. Ali tamo đe niko nije kriv, krivica se širi i zahvata i opterećuje sve: i krivce i nevine, pokazujući prstom na sve.
Od dana kada niko nije bio kriv, mi koji smo preživjeli kupili smo nove stanove s pogledom na more. U njima živimo i danas. To su kuće plaćene našim utopljenicima – onima koji nijesu znali da plivaju. Oni su platili životom. Oni nastavljaju da plaćaju i danas. Formula je jednostavna. Kako bi napuštili svoju zemlju, i krenuli ka boljem životu oni su platili nekome, nekome ko je od njihovog novca napravio stanove. U tim stanovima danas živimo mi. S njihovih prozora gledamo kako sunce zalazi.
Ali tu nije kraj. Ne opraštanje i blagoslov, već krivica se malo po malo širi na sve, poput nafore poslije mise. Smrt se pretvara u hranu za nas. Prvobitno iz solana. Iz mora utopljenika solane donose so u grad. Solane donose so iz mora utopljenika, koje su mornari nekada zvali lijepim imenom Gospino polje. Sljedeći su ribarski brodovi. Sad ćemo loviti ljude, a ne ribu. Nije li Isus rekao Simonu da se ne boji i da će od tog trenutka biti ribar živih ljudi? To se zapravo dogodilo Albancima. Ribarski čamci koji donose divlju ribu u naše pijace i restorane imaju imena slična našim utopljenicima. Otkako je smrt od nas skuvana postala naše jelo, godinama smo se hranili ribom koja je jela naše utopljenike.
Otkad nemamo imena krivaca, niko nije oslobođen od ośećaja krivice. Bez śećanja, bez gledanja nazad i bez prećeranoga opterećivanja, mirne glave ćemo nastaviti živote. Da li ćemo nastaviti da se odmaramo u hotelima koje su nam naši utopljenici platili unaprijed? Da li su oni platili avans vozarinu kojom su kupljeni butici da bi se mi obukli? Da li ćemo i dalje jesti u restoranima izgrađenim uz more od novca koji su utopljenici platili u kešu? Hoćemo li i dalje raditi u fabrikama i radionicama, u kojima su oni koji su nestali u moru takođe akcionari, kao i da li ćemo, kad ne budemo imali dovoljno novca, uzimati kredite u bankama čiji se fond stvarao novcem onih koji su platili životom?
Ne živi, već oni koji su tragično izgubili živote na moru su suvlasnici hotela, butika, restorana. Godinama, otkad su se utopili, nijesu došli da podignu svoj dio profita od tog suvlasništva užasa.
Naravno, nije samo Mediteran taj koji bi povremeno postao sarkofag. Pomorske tragedije se nijesu dešavale samo na albanskoj obali. Trafiking na moru se nastavlja i dan danas, pred očima svih, uz spoznaju ili čak prećutnu saglasnost država. Ovo more više ne stvara ośećanje srodstva. Očinski ośećaj koji su Italijani gajili prema njemu, kad su ga zvali il mare, zajedno s majčinskim ośećajem Francuza, koji su ga zvali la mer, vraća se svojim izvorima, čineći da prema moru ispoljavamo isti onaj neutralni ośećaj kao naši drevni preci, koji su ga zvali mare. Ali prostor koji može da “proizvede moral” ne zove se književnost. Barem sve dok pisci shvate da trajni moral nije moguć, kao što ne može biti ni konačan. Nijesu pisci ti koji predlažu bolju i nadahnutiju budućnost, niti oni koji nude savjete o tome koji oblik treba da slijede tokovi života. Ono što oni mogu uraditi je stavljanje misli u pokret, kao čin svijesti, koji malo ima zajedničkoga sa hitnim potrebama, alarmantnim situacijama ili jadikovanjima, te da učine čujnim utihli glas unutar bića, da osvjetljavaju tamne površine ili ostvare rasprave o onome što mrmljamo, a ne izgovaramo jasno, da bi izvukli neki zaključak iz svakoga iskustva. Kasno uveče, čim ulazimo u kuće na čijim zidovima vise portreti ljudi koje smo izgubili na moru, śednemo ispred ekrana i gledamo vijesti o drugim utapanjima. Sada to više nijesu Albanci. Oni koji se sada utapaju u tom istom moru su stranci, koji dolaze i dave se u našim vodama.
Kad se vijesti završe, pogledamo se u oči, dugo ćutimo i pitamo se na koje je osvijetljene kuće svjetlima i lusterima mislio pisac s druge strane obale? Koji se to duhovi slivaju niz zidove naših novih i lijepih domova? Zašto snove o napretku proganjaju noćne more. Rijetki će biti oni koje će da izjeda sumnja da li i oni sami žive u takvim kućama: dobro osvijetljenim i na čijim zidovima umjesto vlage teku duhovi onih koji su izašli iz kuća i više se nijesu vratili, da bi vodeni prostor pretvorili u morski Aušvic…
LOGOR I – Jadransko more
Znojnim čamcima stigosmo. Neki su hodali
po vodi. Rupu ponora, iznad Otranta, đe su nas odveli,
Začepiše oblacima.
Onda oni odoše. Doveli nas tu, nijesmo sami došli.
Mi, prekriveni crnom vodom, nijesmo bili
Cigani. Ni profesori opśednuti tabú istinom.
Nijesmo bili homoseksualci.
Ni disidenti, od onih koji su slobodu tražili
svijećom. Bili smo jadnici.
Plavooki jadnici. Crnooki jadnici.
Morska trava za kosu. Zlatni pijesak na trepavicama.
Nijesmo bili najbolji na svijetu. Izabrali su nas jer
Zaronili su nas da zavarimo ispucalo dno
mora, Odakle teče strah.
Slušaj!
Ne govori se otvoreno, ali noću, pjesme kitova kažu da,
Dodirujući dno, mi, zarobljenici ovog podvodnog
bunkera, Postajemo Jevreji.
Više od toga ne znam.
Našem Gospodu zabijaju rđave klinove u
jezik. Prišivaju mu koncima usne.
Ovo je kamp. Okružen žicom od pjene.
Tokom rada, u logorima zatvorenim zidovima
od valova, Mi demontiramo svoja tijela.
Od udova proizvodimo dijelove za
kamione. Od očiju proizvodimo crno-bijele
filmove.
Puder od kostiju. Lijekove od sperme, jajnika i
srži. Tražite sapune dobre marke?
Imamo masti za svijeće, od koje ne crne hramovi i
svetilišta. Od naših dana, otopljenih u livaonici
Spiralno vrijeme teče u obliku gamele i kašike.
Namočeni hljeb logorski sušimo na suncu. Dolazi
veče. Stavlja nam pidžamu.
Tuširamo se prije nego što legnemo. Mokra
posteljina. Čaršafi u golu vodu.
Mjesec baca na nas mlazeve tople svjetlosti.
Snažno se trljamo crnim zvijezdama.
Čistimo smrad svojih imena.
Ti bješe novi klin, na kojem je postavljena tabla utapanja.
Bijela kanavaca
Bješe ti.
LOGOR II – Obale Lampeduze
Tabane brišem prije nego što zakoračim na
plavetnilo postavljeno ispred luke poput loše ispletene
prostirke.
Skidam sa života ovratnike.
Predajem ukrase. Prsten se odvaja od
prsta. Lanac i ogrlica sa vrata.
Pažljivo otkopčavam dugmad ostrva
I širom otvorim oči za malo neba.
Kad se vratim, provjeravaju me da ne skrivam uspomene ispod
kože. Prvo veče u kampu. Krov je prokišnjavao. Postrojismo se
Stariji na stranu. Đeca odvojena. Muškarci odvojeni. Žene
odvojene. Čekali smo red sa po jednim srcem u ruci.
Neko je držao lijepa pluća kao
lepezu. Neko drugi bubrege poput lišća magnolije.
Treći pak zube tako nove,
Toliko da ni ukus vrhova prstiju nije
probao. Sunđerasta je. Malo korištena gušterača. Duge
trepavice, sa crvenim rijekama.
Jetra presuhla za jeftinim alkoholom.
Čekali smo dok najmlađi među utopljenicima nije donirao
svoje organe za transplantaciju.
Poljubac zapali plavu vatru pod morem.
Zalisci naših aorta montiraju se na tijela onih
Koji se utope u
očaju. Ali ipak,
krijući,
Ćutke i nelegalno,
Nastavljamo da treniramo svaki
dan, Kao da smo spasilački
tim.
Utopljenu đecu učimo vještačkom
disanju. Bijela usta preko crnih usta.
Usna cvjetna tvoja
bjehu. Plodnik
bješe. Tučak.
Glavica.
LOGOR III – Egejsko more
Usamljenost je tvome tijelu dala oblik kompasa.
Jutrima izlaziš da dijeliš zemlju ispod mora. Ne
žuri! Vazduha i ne toliko, ali zemlje ima za sve
utopljenike.
Možemo da biramo, čak. Rudine sa travom. Livadu za pašu.
Platoe. Ravnice sa morskim koštanjima. Žbunaste šumarke.
Brdašca za lozu.
Brodovi će biti naši argati. Njihovi dimnjaci šume
su. Malo kasnije, vrhovi glisera zaoravaju solanu.
Vlaga među
valovima. Brazde u
vodenim poljima.
Kostobacači s čamcima ispod tabana.
Probijamo se među ugare. Sadimo pršljenove u nizovima zaoranim.
Odatle će se roditi đeca utopljena s igračkama u
ruci. Trajekti teže na grudima,
Dok ulaze između da sašiju ostrva, kao što se šiju
rane, Da sačine domovinu na tečnoj mapi.
Trajekti nam bacaju hranu u crnim plastičnim kesama.
Nebeska màna – naše svakodnevno smeće baci nam i
danas! Zamotanim kostima vraćamo se sezonskim poslovima.
Agrarna reforma pod morem.
Obećanu Božju zemlju dijelimo na parcele
Zatvorenih usta stisnemo među usne pjenastu
melodiju. Uveče ti zatvaraš kompas svojih
prekrasnih nogu i vraćaš se u kamp poput pčele na drečavom
tučku.
Talas vaja spolja naš
sarkofag.
Ti cvijet bijaše.
Zajednička grobnica.
LOGOR IV – Tirensko more
Izgleda kao Disneyland, ali nije tako.
To je kamp. Radni
logor. Šahtom zatvoren.
Na sunčanim
klinovima
postavlja se šator, đe valovi kuvaju gustu supu od pjene
za nas.
Zadaci su podijeljeni.
Od prvog dana su podijeljeni i nijesu bili
sveti. U krojačnici utopljene žene mlađe od 40
godina.
Muškarci u odjeljenju za popravku istrošenih cipela, poput života.
Radili smo u tišini, sve dok zvono trajekta,
Koji prolazi da nas nadzire svakog sata,
naloži da isključimo naše tijelo na dugme Turn
Off. Fešta.
Godinu dana od dolaska u podvodni
logor. Godinu dana od našeg utapanja u
moru.
Smijeh prestaje, ali radosti ima za
sve. U svaku gamelu po
malo.
Radujmo se! Uhvatimo magični
trenutak! Život je kratak. Radni dan
dugačak.
Okreni na eks eliksir rastopljene
smrti! Da se životom napijemo!
Napunite dlanove pićem
Koje se pjenuša mjehurima zraka, što pucaju kao
sa kraja naših pluća,
puknu ka površini ovog lijepog
mora! Muškarci zavode žene u plesnim vrtlozima,
pritiskajući crno-bijele tastere rebara.
Crni dimni ogrtači. Pjenušave
čipke. Svjetlucave! Zadivljujuće!
Toliko!
Linijski trajekt ponovo nad nama.
Dijeli epiderm mora.
Piše brojeve. Pravi tetovaže na sunđerastim
kostima. Onda udara zvono.
Fešta je gotova.
Moramo da se vratimo u spavaonicu.
Mjesečev projektor puzi nad podvodnim kampom.
Provjerava da ograda od bodljikavih talasa
nije negđe slomljena.
Neko može pobjeći i reći konkurenciji
tajne života u logoru. Tehnologija. Cijene.
Tržišta na kojima se prodaje odjeća i do pola istrošena
obuća. Kao i naš život.
Sklupčamo se ispod kreveta, ali ne spavamo.
Bojimo se da će neki san doći izdaleka
I izabrati našu lubanju da se posadi.
Stoga ne spavamo. Snovi ne treba da nas zateknu
u snu. Ako ti pronađu san u tijelu, obuhvate te tri
člana. Podrška trafikingu.
Pokušaj bijega iz logora.
Neovlašteno sanjanje.
Jutros nas zatiče dok čistimo pidžamu kostura,
sve dok zvono i plima ne podignu kamp na nogama.
Neko je podesio tastaturu između rebara, raštimovanu
tokom plesa.
Đeci, koja su zvijezde brojala prstima, koža
se puni bradavicama,
Kad pokucaju na vrata.
Ti ulaziš u vrt da iz aorte iščupaš moje srce.
Sviće dan.
Mi smo ugašene svijeće na torti.
Pokrijte svoje meso našim!
Svaki put kad uđete u utopljene košulje, jakne i
haljine,
Vi se oblačite nama.
Tržište korišćene odjeće naše je tajno mjesto sastanka.
Dođi maskiran. Ratno je vrijeme.
Sakrij svoje tijelo u moje ispražnjeno tijelo.
Nadzornici kvaliteta stižu u logor.
Odvajaju savršenu odjeću od falične.
Onu kojoj nedostaje dugme,
Od one kojoj je šav iskrivljeniji od istine.
Biraju gradove zapadnog Balkana,
Đe će ići prvi tovar.
Počinje pakovanje. Naša tijela od jeftine vune
i pamuka, nabijaju se, lijepe, slažu i vežu u
pakete. Da zauzmu što manje prostora.
Da se ne miču i da se ne razvežu tokom prevoza
vozom. Ośećaš li moje obraze probodene iglama?
A konac pokidani zubima, ośećaš li, kada nosiš moje
tijelo,
Rezano po modi iz 40-ih?
Dolaze ronioci sa maskama. Poniru u prazninu moje
duše. Sakupljaju kosu, nokte i trepavice za ekstenzije
I perike za muškarce koji briju glavu.
Da bih se sakrio od njih, umaljam se blatom.
Ne da bi se raželio.
Da bi se zaštitili razilazimo se po štandovima grada nagrizenog
Od siromaštva modrim mesom.
Ti bješe konac zubima otkinut.
Čvor.
Omča
Ti bješe.
LOGOR VI – Jonsko more
Imali smo izlaz za slobodu, ali skrenuli smo s puta,
Nakon što je grupa turista s kanisterima na
leđima
Došla da vidi iznutra naš
logor.
Ulazna karta se plaća suncem na
ruku, Kada se podigne trula greda.
Skoro jesen.
Plodna sezona za jednu podvodnu turneju
Kroz potopljeno veličanstvo.
Vodič upućuje pośetioce da, u znak poštovanja
prema nama, Ne pucaju snažno mjehuriće kompresovanog
vazduha,
koji žubore među naduvane obraze.
Lusitanija se pojavljuje u prvoj dvorani.
Nagrada uključena u kartu, plus popcorn.
Možete odabrati Titanik, u multimedijalnoj dvorani
broj dva.
Kateri i Rades mnogo privlači, pošto se snima uživo, dva puta
dnevno,
Baš pred očima znatiželjnih koji podriguju
helijum. Svako od nas ima svoju ulogu.
Snima se samo kada je grupa turista veća od
20 ljudi.
Akcija. Scena 1. Epizoda 1. Plan-portret-detalj: Utopljeni
otac uči sina da pliva. Epizoda 2. Masivna scena-široki
plan: Utopljenici sa artritisom idu u popodnevnu šetnju
u dvorište. Neko, omamljen nultom silom, uzvikuje: – Hodanje pod
morem je let. Podśeća na ples na površini
Mjeseca. Kamera stop. Ponoviti. Dvoje mladih
statista protrljalo je kosti prstiju da zapale vatru.
Dešava se da su kosti mokre. Asistent donosi još dvije
kosti, dobro suve. Akcija! Trljanje kosti prstiju
kako bi se zapalila vatra počinje ispočetka. U jednom trenutku obilazak
je završen.
Śedimo na palubi, u zadnji dio broda.
Vadimo nenačeti hljeb suncu, koje tone u našem moru.
Njegovim zlatnim opiljcima plaćamo trgovcima
putovanje na obalu.
Naše ljude zatičemo u spavanju.
Hrče.
Buncaju.
Vraćaju se s posla.
Svađaju se poslije večere.
Mire se u krevetu.
Vrijeme sastanka je isteklo. Dolaze trafikanti.
Pozivaju mlade turiste da pośete naš podvodni logor.
Otpatkom sunca se plaća povratak.
Broje nas.
Peremo noge.
Ti bješe kraj.
Ti bješe početak.
Ovaj logor je podvodni raj.
Bez prašine, buke i blata.
Travnati platoi još nijesu pokošeni.
Posuda za krštenje sa slanom vodom ovaj pogled.
Ulazimo redom za krštenje.
Prije nego što se pretvorimo u utopljenike sa
redovnim dokumentima
I krijumčarene utopljenike,
Zakon zahtijeva da boju kože objesimo
o klin, Vjeru da zatvorimo u ormar
I etničkoj pripadnosti da hrastovinom štavimo debelu
kožu. Utopljeni smo. Nema razlike.
Sa međunarodnim znacima, manjine utopljenika potonulih
u našem moru
Žele nam vječnost i mir.
Više se ne svađamo oko boje očiju.
Ali mogu li im reći nakon toga da su ribari ponovo izvadili
Naša tijela iz vode?
Kako da im kažem da nakon toliko godina zaposlenosti
pod morem,
Đe smo pozirali goli, kao model za studente umjetnosti,
Opet moramo nositi cipele
I nositi košulje s bijelim
ovratnikom? Vraćamo se.
Šta tamo nalazimo?
Masline s trupom punim zakrpa. Okrenute čamce na obali.
Ljude, koji čitaju obaviještenje da naknada
Za utopljenike najnovije pomorske tragedije
Neće se isplaćivati u filijalama pošte, već će se dostavljati
u koverti na kućnu adresu.
Naći ćemo osmatračnicu na plaži odakle smo
krenuli. Toranj grada, zaboravljen usred polja,
Kao i nit paukove mreže,
Preko koje bijeli vojnik razgovara sa crnim oficirom.
Zatim grmlje sa pośečenim nogama. Ose na zrelom
Praznu trpezu u mehani naselja,
Đe je čaša prolivenog vina zaboravila njene narukvice. Obješeno odijelo
koje kaplje na žici.
Naše posrmtne ostatke stavljaju u sanduke, poput gomile bijelih
ljiljana.
Vraćaju nas na suvo. Poklanjaju nam neobrađenu zemlju. Ti bješe slomljeno
ogledalo.
Korijenski češalj iznad lobanje?
LOGOR VIII – Obala Tunisa
Ko je želio kamen s dna mora za ogrlicu,
Kući je ponio izbušeno srce.
Pod morem, crnomanjasti muškarci su dobri ukrotitelji rijeka. Žene raspuštene kose predu kišne konopce na kuđeljama. Đevojčice s jarbolima u rukama šiju ispucale vene.
Vratih se.
Operem oči prije ulaska u kuću. Sklanjam nož sa
trpeze.
U šaku skupljam duše smrvljene na stolnjaku. Otkidam nit suncu,
koje se trese usred neba.
Smanjujem glas na radiju.
Vidim svoju sliku na zidu. Dan započinje istim slikama. Tata se smiješi.
Tata je posadio kuću usred našeg dvorišta.
Okalemio ju je prekrasnom đecom, punom života, koja se bez mape
vraćaju kući.
Četkice za zube u čaši.
Tata se penje stepenicama da bi se zakačio na zeleni krst apoteke.
Ti izlaziš na prozor.
Kao list na vjetru mašeš rukom. Kao pokošen.
Plava ruža, otrovana svjetlošću. Kosa skraćena. Mala strelica na crnom polju sata.
[1]Žan Bodrijar. Hiperrealno i imaginarno (izabrana djela). Kalifornija: Stanford University Press, Kalifornija. 2002, 171.
[2] Italo Kalvino. Kibernetika i duhovi (upotreba književnosti). San Diego, Njujork, London: “Harcourt Brace & Company”. 1986, 17.
[3] Žan Bodrijar. Simbolična razmjena i smrt. Kalifornija: “Sage Publications”, 1993.
