Praznik

Foto: Nebojša Radović

Vjerovatno ste čuli za onaj sipatičan oglas „Poklanjam tri mačića, jedno isto, dva različita“! E upravo tako izgleda Crna Gora u jednom u najljepših mjeseci u godini. Maj, trebalo bi da bude mjesec ljubavi, buđenja prirode posle kišnog proljeća, novih uspjeha i novih planova za nastavak godine koja tek slijedi. Maj je i mjesec praznika koji bi trebalo da budu vrijeme za slavlje, provode, pjesmu, radost, … a kod nas, nove podjele, nova razočarenja, nova mrznja, novi primitivizam a lijepih prizora, samo na momente, a nekad ih je bilo više, a nadali smo se da će ih opet biti, ali …

Prvi praznik, međunarodni dan rada koji se po tradiciji na našim prostorima proslavlja neradno i na već dva ustaljena načina. Prvi, vrlo problematiačn, koji nikako da se promijeni, a svodi se na paljenje guma koji se često mogu definisati kao ekološki incideti koji značajno ugrožavaju životnu sredinu, ali koga briga za to! Iako se godinama ponavlja, nadležni se ne sjećaju da nešto preduzmu na vrijeme, već se po svršenu poslu pričaju prazne priče. Drugi način, tradicionalno paljenje roštilja, nalivanje pivom, po neka igrica da se pokuša potrošiti dio unesenih kalorija. Ono jeste bolje nego prvo, ali ipak, ako ramislimo, ima i boljih rješenja. Posle ovakvih „slavlja“ najčešće ostane gomila smeća, limenki, plastičnih flaša i čega sve ne, ne razmišljajući da će nam ta lokacija možda opet trebati, jer, biće valjda još razloga za okupljanje, ali dobro, na neku ćemo drugu lokaciju ići da ponovimo isto. Istraživanja su pokazala da su ovaj datum proslavlajli Kelti, paleći vatre na uzvišenjima, oko kojih se igralo i pjevalo, kako bi od sebe otjerali zle duhove, i bolesti i od ljudi i od životinja, tada, za život, vaznog resursa. U narednom periodu, ovaj datum je dobio drugu simboliku, pa se u nekim zemljama svijeta u tom terminu obavezno održavaju demonstracije radnika koji traže bolje uslove rada i veće plate… Kod nas toga nema, a i što bi bilo, kad smo, očigledno, zadovoljni i platama i poslovima koje obavljamo, jer bi se, da je drugačije valjda bunili!

Drugo slavlje, koje je poslednjih godina poprima dimenzije najvažnijeg dešavanja u cijeloj godini predstavlja vjerski praznik, jedne vjerske organizacije, koja je uspjela da ga promoviše na tom nivou da se plašim da će kako se situacija odvija biti obavezan za slavljenje svima, pa i onima koji pripadaju drugim vjerama. Kao da sve stane, samo se hrli u jednu bogomolju, koja tih dana postaje stjecište, blago je reći, svega i svačega. Pravo na vjeru i iskazivanje vjerskih osjećanja je jedno od osnovnih ljudskih prava, i naravo podržavam i ne branim, a i sve da hoću ne mogu, ali svakodnevno zapažamo da je jedno vrlo intimno osjećanje nekog čovjeka vulgarizovano do neprimjerenih razmjera. Tradicionalni vjernici su sklonjeni u stranu i od novopečenih skoro da ne mogu doći do bogomolja kako bi zadovoljili svoje vjerske potrebe. Zabrinjavajuće je to da se tih dana maja sve više mladih ljudi zamlaćuje novim običajima i svoje vrijeme, pažnju, osjećanja troše na nešto što ni u kom slučaju ne bi smjeli. Dodatan problem je što ih tamo, najčešće, dočekuju „predstavnici neba“ vrlo sumnjivih moralnih vrijednosti, retrogradnih ubjeđenja, intelektualnih ograničenja i čega sve ne. Posebna priča su pojedini „hodočasnici“ sa dugogodišnjim stažom iza rešetaka, školovani u ratnim područjima i nacionalno vrlo ostrašćeni, koji dodatno „edukuju“ pristiglu omaladinu. Ovim je krug potpuno zatvoren, a kako će se iz njega izaći, pitanje je, ako se može izaći!? Pitanje je koliko su novi vjernici i njihovi roditelji svjesni da svoju đecu ne šalju u onu crkvu koja je nekada sakupljala i ujedinjavala narod? Crkva koja je sačuvala tradiciju i običaje i bila uz narod u svim vremenima. Danas je to organizacija mimo svih zakona i zemaljskih i nebeskih. Njihovi predstavnici grade novu crkvu koja sa ikonama kao u ona u Rožajama, njihovi sledbenici pjevaju „leleču Turci kukaju bule“, njihovi službenici se optužuju za pedofiliju i pronevjere novca iz „božje blagajne“, voze se u skupim automobilima, njihov pretpostavljeni žene naziva „jadnicama i bijednicama“ a „pastvu“ uče da dolaze desetinama kilometara pješice, bez njih naravno. Nego, i tamo ima po negdje „svijetla“ ali ga preklapa preveliki mrak, a i sklonjeni su sa strane da ne smetaju ostalim što „mrače“.

Drugi dio mjeseca rezervisan je za datum koji je u zadnje vrijeme postao simbol, koji velikom broju građana Crne Gore, predstavlja poseban dan u godini jer, ko je učio istoriju Crne Gore iz ozbiljnih izvora, upoznat je sa dešavanjima kroz koje je prošla tokom svog postojanja. Bila je to velika borba u kojoj je često bila oštećena, iako je skoro uvijek bila na pravoj strani, ali se konačno (21.05.2006.) na ovaj važan datum vratila sebi. Kod normalnih društava se datum na koji je osvojena/obnovljena državnost slavi, ali mi smo opet nešto posebno. Jedni zabranjuju organizaciju bilo kakvih manifestacija, drugi zabranjuju kićenje grada, treći se prave mrtvi na ovakve poteze koalicionih partnera. Opet podjela kojoj mjesta nema. Nego, moguće je da ja nešto ne razumijem! Koliko znam svima nam je jedna zajednička država, iako ima i onih koji je ne vole, meni iz nepoznatog razloga. Ako je ne vole, vjerovatno vole neku drugu, pa razmišljam što joj ne idu zagrljaj, i svoju patnju i mržnju ođe, zamijene za ljubav, tamo! Srećom, i ovaj praznik je obilježen, ne naravno kako zaslužuje, ali svakako se nešto dogodilo, rekli bi neki „da se ne zaboravi“ a ne smije se zaboraviti i mora se čuvati i obilježavati, pa dok god traje ovih što im to znači.

I tako ide Crna Gora nekim putem, bojim se lošim. Prave stvari su nam se okrenule naopačke, neke nove „vrijednosti“ su postale vrijednosti, amoralni su postali morani, glupi su postali pametni, oni koji su slušali sada se slušaju, bezvrijedni postaju vrijedni i tako redom. Idemo li mi to nekim slijepim putem kada na najljepše dane zagađujemo sopstvenu zemlju, mlade nam vaspitavaju oni koji su za prevaspitavanje, nećemo da obilježavamo ono što je u normalnom svijetu najveći praznik.

Treba li nam reset sistema? Očigledno bez njega se neće moći naprijed. Odakle krenuti? Pa valjda od osnovne jedinice društva, porodice. Kako su u svakoj porodici ključni akteri roditelji, pa evo jednog savjeta. Budimo savremeni, moderni, napredni, pa se u skladu sa tim i ponašajmo. Možemo se poslužiti jednim savjetom koji čujemo svaki put kad letimo avionom, kao svaremenim, modernim i pouzdanim prevozom. „U slučaju pada pritiska u avionu masku stavite prvo sebi pa onda djetetu“ savjet je koji moramo prevesti u našu situaciju. Dragi roditelji, „pritisak je pao“ razmislite o svom ponašanju, kakav primjer dajete svojoj djeci, jer vaša djeca sjutra treba da budu dobri i samostalni ljudi, ako ih pravilno usmjerite, u protivnom, neko će ih drugi vaspitavati kako njemu odgovara, a onda nastaju problemi, a tada je možda već kasno! Učite djecu pravim vrijednostima koje će od njih sjutra napraviti dobre ljude, jer njima ćemo ostaviti ovu zemlju. Njihova budućnost je ovdje, a ne ni na istoku ni na zapadu. Njih treba učiti istini, a ona je u nauci, kulturi, obrazovanju, umjetnosti, a ne u črolijama vjerskih dogmi i vjerskom retrogradnom fundamentalizmu. Učite ih da su pamet i mudrost u knjigama, a ne u rijalitijima. Neka u knjigama traže idole, a ne …