Foto: privatna arhiva

Andrej Kurkov rođen 1961. u Lenjingradu. Ukrajinski pisac koji piše na ruskom. Autor je 19 romana, uključujući bestseler Smrt i pingvin, devet knjiga za đecu i oko 20 scenarija dokumentarnih, igranih i TV filmova. Njegovo djelo je trenutno prevedeno na oko 40 jezika i objavljeno u 65 zemalja. Kurkov je dugo bio ugledni komentator Ukrajine za međunarodne medije, posebno u Evropi i Sjedinjenim Državama, a pisao je razne članke za razne publikacije širom svijeta. Odlomak romana s ruskoga na crnogorski jezik prevela Dragana Kalezić

Sunce je već bilo dosta visoko na istočnom nebu. Izlazeći iz vreće za spavanje, Sergejič je dlanom zdrobio paradajz.  Okrete se oko sebe, a ono, i s lijeva i s desna – polje paradajza, samo kao da je zaboravljeno. Žetva nije bila nešto, a ni plodovi. Očigledno, ne mari seljak za svoj paradajz, odlučio je da bere ono što je bolje rodilo.

Smota Sergejič vreću za spavanje, gurnu je u gepek. Podiže prostirku da je posloži. A pod njom isto zgnječeni paradajz. I zelena granata bi tu isto. Tu on protrese prostirku, prilijepljeno lišće, rastresavši zelene stabljike i grumene zemlje. Sakri je. Onda se vrati i izbeči na granatu. I osjeti, ne može pogled odvojiti od nje.   

  • Ma ne! – prošapta i odmače pogled.

Osvrnuo se na prikolicu sa košnicama, sa sažaljenjem pomisli na zatvorene pčelice. Trebalo bi ih brže dovesti, da se prije hladnog vremena nalete još!

A pogled mu se opet vrati na granatu.

“Ne smijem te sa sobom nositi! – pomisli Sergejič. – Ti i tako samo što me nisi o jadu zabavila! Pa ja sam tebe kroz kontrolne punktove vozio, preko carina ruskih i ukrajinskih! A šta da su te našli? Sjedio bi do smrti u zatvoru, da su našli!

Uzdahnu teško.

I da uzme ne može, i da je ostavi – isto ne može! Naći će je neko. A šta ako to budu djeca? Zar takav grijeh na dušu uzeti?

Zavrtje glavom skrušeno.

       Možda, da je zakopam? Ne, traktor može naići! Raznijeće se!

        Baš je odnekud izdaleka upravo bila doprla tutnjava traktora. I podiže Sergejič glavu, zagleda se u horizont polja. Učinilo mu se da vidi tačku kako se pomjera, možda traktor, ili kombajn.

Opet se osvrnu na košnice. Samo ovaj put zaustavi se njegov pogled na “trećoj”, na pčelama, koje su mu se sive učinile. Na košnicu koja mu se u košmaru prisnila, na košnicu iz koje su ogromne vojničke pčele izlazile, prevaljujući se – prevrćući se. Izlazile su kao iz otvora tenka ili iz podzemnog prolaza i šunjajući se išle na vojni zadatak.

Tu se Sergejič sjeti i svog posljednjeg sna, sjeti se čudnih figura što su izašle iz tamne šume.

 – Pa to je njih sanjao! – shvati pčelar. – Ne, nisu uzalud ti snovi!!! Bog ti kroz snove govori šta da radiš!

Sergejič se popeo na prikolicu, olabavio pritezni remen, što je„treću“ košnicu i košnicu sa druge strane prikolice ka dnu pritiskao. Povukao je košnicu sa sivim pčelama put sebe, pomjerio je sa mjesta. I začudio se, kako to lako izvede. Kao da mu se vratila snaga u ruke.

– Ali, kako! – nasmija se Sergejič. Učini korak nazad kao sportista pred podizanje šipke.

Ponovo je prišao košnici, samo sada odlučnije. Obgrlio je i skinuo sa prikolice.

Uz poneki predah odnio je na oko sto metara od automobila. Podigao poklopac, pogledao unutra. Nekoliko pčela na vrhu rama je bilo. I ponovo mu se učinilo da su sive!

“Možda su ih namjerno zarazili? Da ja zarazu u Ukrajinu dovezem?“ – pomisli pčelar. Čuo je on o biološkom oružju. I sam se ranije borio sa koloradskim bubama, puštenim iz Amerike da se Savez uništi.

Pregledao je unutrašnje zidove košnice, prešao prstima po glatkim pločicama.

  • Možda su postavili neku tehniku u košnicu? Da prate i mene i naš rat?

Strah je bljesnuo u očima Sergejiča i srce mu zakuca brže. Sjetio se programa na ruskoj televiziji. O najsitnijim tehnologijama što se ne mogu ni vidjeti običnim okom. Zvali su ih nekom drugom smiješnom rečju – “nana”, “nanatehnologija”, kako li?

Ostavivši poklopac košnice otvoren, vrati se do vozila. Podignu granatu sa zemlje – bila je još topla, kao da je živa! Držao je na dlanu, navikavajući se na njenu težinu. Onda se ponovo približio košnici dvadesetak metara. Povukao je osigurač, kao u filmu, i bacio. I odmah je na zemlju pao. Zato i nije vidio, da li je daleko ili blizu sivih pčela granata eksplodirala.

Od siline eksplozije njegovo lice se zari u suvu crnu zemlju. Nad glavom mu zazvižda, i protutnji. Nešto mu mokro na potiljak pade. Sergejič je zamro. I disao je kao kroz zemljani filter, ne podižući usta od zemlje i osjećajući kako mu njene mrvice grebu usne. Disanje je postajalo sve teže i teže, ne da zemlja kroz sebe da se diše. A kad presta tutnjava u ušima, zamijeni je tišina. Tišina koja zvoni. I u glavi mu je zazvonilo, kao da su ga udarili po njoj nečim teškim. Zvonom ili tiganjem.

 Ustade na noge. Zemlja pod njim se zatresla.

Tamo gde je stajala „treća“ košnica nije bilo ničega. Samo lijevak. Pod nogama – opiljci, izbijeni dio rama. Mimo svega proletjela je pčela.

 „Preživjele su, – pomisli Sergejič. – Ne sve, ali su preživjele…”

Krenu korak po korak, pronese pažljivo svoju zvonjavu u glavi do prikolice.

Ponovo je zujanje pčele čuo, osvrnuo se i vidio, kako je odatle, sa strane eksplozije, prema prikolici doletjela pčela i stala na otvor košnice koju je usput popravio.

Sergejič ju je zagledao. Je li siva? Kao da nije, a i kao da jeste. Ubacila se u rupicu ulaza. A ulazni otvor je zatvoren. Zatvorio ga je on tokom puta. 

Popeo se Sergejič na prikolicu, sa drugog reda košnica skinuo je kaiš, poklopac je podigao, uvukao ruku, otvorilo ulaz. 

– Penji se! – reče pčeli.

I ona kao da ga je čula, veselo se popela u košnicu.

Sergejič nije stigao ni da trepne okom, kako pčela ispade na otvor, a za njom izađoše tri četiri pčele iz košnice. I stadoše je odgurivati od ulaza, odgurnuše je od otvora.

 – Vidi ti to! –  izdahnu Sergejič, saginjući se. Podignuo je sa zemlje, stavi je na dlan, zatvori ga, kao da joj predlaže malu košnicu na dlanu.

Pogled vrati sa labavo stisnute pesnice na otvor.

– Pa, što ste kao ljudi? — ogorčeno je pitao pčele. Ali one se već bjehu vratile u košnicu.

Nisu ga ni čule.

Ponovo spusti pogled na labavo stisnutu pesnicu.

– Šta sad da radim s tobom? Nemaš kud ni da letiš. Sama si!

I poče njegova pesnica polako da se steže. Stezala se dok kožom dlana nije osjetio kako pčela drhti od osećaja opasnosti. A onda ga je ubola.

Krivio je on usne, raširio pesnicu, pogledao pčelu koja mu ostavi žaoku svoju u koži, koju nije umjela ni da probode tom žaokom kako treba. Izvadio je žaoku i bacio. A zatim okrenu dlan prema dolje i pčela pade u travu.

– To je to! – prošapta.

Djelić granate vidje u svom sjedištu. Izvuče ga i izbaci.

– „Dobro je da nema stakala, – pomislio je. Inače bi izletjela!“

Sat vremena kasnije zazvonio je mobilni. Sergejič je usporio, mada nije se tako brzo ni kretao.

– Slušaj, začu se Paškin glas. – Jesi li već na putu?

– Da, Tokmak sam prošao.

– Uzmi mi usput “Prime”, tridesetak kutija. U Karuselino mi nestalo! Nećeš zaboraviti?

– A zašto da zaboravim? – upita Sergejič smireno. – Uzeću!

 – Samo ih sakrij, jer mogu da ih oduzmu na punktovima!

– Sakriću to, – obećao je Sergejič.

– Sakrij dobro, jer sad istresaju svima gepeke, nešto traže!

– A neću u gepek ja da krijem“, mirno je rekao pčelar. — Sakriću tamo gdje ne gledaju.

– A gdje ti je to? Ponekad čak rezervoare za benzin proveravaju! –

– Sakriću to kod pčela, – pojasnio je Sergejič. – Neće ulaziti u košnicu.

      – Da, neće ulaziti u košnicu! – složi se Paška i njegov glas se učini Sergejiču skoro srećan. – U redu! Ajde! Čekam!       – Pa eto, bar me neko čeka! – pomislio je Sergejič i pritisnuo papučicu gasa.