„Skup interesa nekorisnih ljudi ili nešto vrijedno robije“

Foto: privatna arhiva

(Kratak osvrt na poeziju Radovana Zogovića o španskom građanskom ratu)

Kad kultni muzičar i urbani pjesnik Branimir Štulić kaže da je sloboda žena, i da je treba uzeti (gotovo da naređuje potencijalnom uzimaocu slobode), ne aludira na to da se može uzeti nasilno, samo zgrabiti i ponijeti sa sobom. Njegova poruka uključuje cijeli splet postupaka, borbene želje i namjere, volje da uroniš u stanje koje ti dozvoljava da budeš ono što jesi, da se rukovodiš sopstvenim potrebama, a u isto vrijeme ne ugrožavaš zajednicu. Nije slučajno ovaj izvod iz popularne kulture poslužio kao uvod u Zogovićeve pjesme o španskom građanskom ratu. Pjesnici rokenrola su nedavno dobili svoje priznanje o jednakosti kada je jedan od njih, Bob Dilan, potpuno zasluženo, primio najveću književnu nagradu na svijetu. Nije slučajno, jer i Štulić je, u jednoj od svojih pjesama, u samo devetnaest, kako kaže njegov biograf Ivan Ivačković, „perfektno poređanih reči“ sažeo jednu vječnu nedoumicu.

„Govoriš mi o ideji

O patriotizmu generacije

Da li je to skup interesa nekorisnih ljudi

Ili nešto vrijedno robije.“

Španski građanski rat je neko jednom nazvao posljednjim romantičnim ratom u istoriji čovječanstva. To je upravo zbog ideje. U jednom se trenutku činilo da cijela sudbina svijeta kakvog su ljudi tada poznavali zavisi od pobjedničkog pokliča u tom sukobu čiji je konačni cilj bio istrijebljenje fašizma. Ideja koja je nadilazila proste potrebe preživljavanja je ušla duboko u srž naroda kome je bilo dosta robovanja tuđim idealima. Vrijedna robije. Vrijedna i života. Antifašisti su izgubili rat, ali su postavili temelje borbi koja je uslijedila, drugom svjetskom ratu. Upravo je ta ideja ostavila utisak na Zogovića i s punim je poštovanjem kroz svoju poeziju i nazdravljao slobodi, i oplakao njene žrtve sve do povratka kućama, praznim kućama.

Zogović je bio idealista s dubokim osjećajem za druge (iako njegovi savremenici ne izbjegavaju da naglase njegovu namćorastu predstavu), i s dubokim porivima da riječima ne čini usluge, ali da ih u isto vrijeme precizno i stilski udružuje zarad efekta koji će, u slučaju njegovih posveta španskom građanskom ratu, slobodi i oslobođenju pjevati na najefektniji način. Njegove su antifašističke poruke vrlo jasne, čak i onda kad ih presvuče u gruba poređenja od kojih se zgrušava krv čak i savremenom pojedincu.

Radovan Zogović Španiju naziva „zemljom današnjih i sjutrašnjih osveta“, poručujući time da je nešto začeto što nije moglo, bez obzira što se tretira kao poraz, ostati kao neispunjena misija zauvijek. Oni što se nijesu htjeli „u lance vezati“ jednom, neće željeti nikad.

Pjesma „Špansko proljeće“ je posveta nadi koja je navirala kao suze radosnice, nekontrolisano i nesagorivo u želji. Zogović piše pjesmu punu bodrenja, svu od usklika, odajući svoju naklonost pobuni koja u tom trenutku hoda ulicama daleke zemlje. Slika zatvora bez vrata i rešetaka i mase koja korača je slika otpora kao takvog, punog želje pred poznatim neprijateljem, ali u isto vrijeme i neprijateljem kog ne razumiju.

„Španski triptih“ je precizno upakovan u slojeve i od početnog entuzijazma u prvoj pjesmi Radovan Zogović nas ne štedi u nastavku. Zaspala jagnjad pod narandžinim drvetom, poklana djeca na koju zalud pada cvijeće, cijena su borbe za slobodu. Zogović nikad ne bježi od brutalnih slika. On ne cijedi riječi kroz sitna rešeta da bi udovoljio estetici ignorisanja stvarnosti. Zato je socrealizam jedan od najneomiljenijih pravaca u književnosti, jer su metafore tvrde, riječi svakodnevice su ubačene u poetski kontekst, a Zogović je jedan od rijetkih majstora kad je u pitanju sposobnost da rogobatne riječi i pojmove pretvori u melodične elemente stiha, nekad toliko dugog da mu fali hartije. Za „nebo-hartiju“ su, zapravo. Njegov i socrealizam njegovih savremenika književnika nije omiljen i zato što je pratio ideologiju koja je kasnije desakralizovana sistemski i sistematski. Programska poezija ostaje zarobljena u dobu u kom je odgovarala sistemu ili ga napadala. No, Zogović je mogao i kao idealista i kao pjesnik da izađe iz okvira svog savremeništva, jer su njegovi motivi bili plod zdravog razuma, ljubavi prema čovječanstvu bez obzira na vjerske, nacionalne, klasne ili bilo kakve podjele (što znači da ih jeste registrovao, ali su mu bile ponekad samo gornji sloj koji je trebalo razmaći da bi se došlo do kostiju i mesa lirskih junaka, do onog sloja koji je bio potpuno isti kod svih). Ljubav prema slobodi koja će biti hronotop za život vrijedan življenja, i otpor, grozničavi otpor prema svakoj namjeri bilo koga, da uskrati pravo na taj život bilo kome.

Zogović, dakle, ne štedi. Ako želi da pokaže koliko je rat brutalan, on će nas dovesti bez problema do njegove najniže tačke, a to su poklana djeca, nevine žrtve, krv koja nije zgriješila čak ni svojim rođenjem, jer Zogović ne vjeruje u nasljeđene krivice. Nije ni to razlog da se poklekne i zaplače. „Bol se razgara u nama ko ugalj crni u peći“, kaže. To su oni ljudi koji više nemaju što da izgube, ti moraju dalje zarad onih koji imaju što da izgube. U trećem će dijelu, ipak, zaplakati. Veliki pjesnik spaja prva dva dijela namjerom da se umre stojeći za slobodu. Idealista iz njega progovara u ime onih koji su grabili prema Španiji, a nijesu umjeli da objasne onima koji ostaju zašto. Ali lajtmotiv ovog triptiha su ipak suze, koje se talože negdje u nevidjelu trenutaka koji bole, i razliju se onda kada se borbi priključi ostatak svijeta, kada se otpor podigne na viši nivo, za svu djecu, ne samo na onu doma. Tada je suzama prohodno.

U pjesmi „Krila“ odaje počast književnicima koji su bili u španskom građanskom ratu. Poznato je da je Lorka ubijen samo tri dana pred početak rata, da je Orvel bio na zadatku, mada o njegovom angažmanu ne moramo u ovom kontekstu, ali Hemingveja ne smijemo zaboraviti, i Nerudu. Posebno Marloa, koji je i u Zogovićevoj pjesmi dobio svoj prostor. Znaju i oni koji nijesu čitali da se u romanu „Nada“ (1938) Andrea Malroa, francuskog književnika, pominje jedan crnogorski interbrigadista. Neka su istaživanja na kratko pominjala ime Mila Damjanovića iz Crmnice, koji je bio u kontaktu s Hemingvejem, ali na kraju se ispostavilo da to nije taj Crnogorac iz priče. Bilo ih je mnogo, dva generala, kako kažu stari spisi, Bulatović i Martinović, Peko Dapčević, Vladimir Popović, sve su to naši Španci. Mogao je biti bilo koji od hrabrih Crnogoraca koji su tada pošli da se bore protiv fašizma u Španiju, bilo koji od onih, zapravo, koji se nijesu vratili. Malro je u drugom svjetskom ratu pogazio sve ono za šta se borio u španskom, ali to je neka kasnija priča kojoj prostor na skupovima posvećenim Zogoviću ne bi trebalo davati.

Nije slučajno, iako biografije kažu drugačije, što se uz pjesmu „Pavel“ Branimira Štulića, iz koje su onih 19 riječi u kojima je sažeta vječna nedoumica, vezuje u pojedinim krugovima ime Peka Dapčevića. Možda je Peko Dapčević pojedinac, rođen upravo u gradu u kom se ove godine slavio Zogović, ali je i zajednička imenica i dostojan model svijesti onoga doba koja se okupljala oko ideje u koju je bezrezervno vjerovala i za koju bi se i danas borili s jednakim žarom. Jer antifašizam za njih nije bio odluka, nego zdrav razum. To je i danas jedina aplikacija koja je besplatna, iako mnogi ne znaju kako se koristi. Ipak, nastavak pjesme „Pavel“ Branimira Štulića je provokacija na račun dvostrukih aršina, baš kao u slučaju Marloa, a to se našem junaku, ovom iz Kolašina, nije moglo pripisati, pa su pokretački motivi ipak ostali u priči o nekom Poljaku koji se ideala odrekao.

„Pusta stada“, jedna od najljepših pjesama Radovana Zogovića, kao nezacijeljena rana u poeziji o španskom građanskom ratu iscrtava posljedice. Nije stao Zogović na praznim domovima, kao da zatrta ognjišta nijesu sama po sebi tragična, već je unezvijerene životinje vratio pred domove i ostavio ih da same sa sobom u odjeku ništavila vape za ljudima. Gotovo utopijska slika u kojoj sve što je imalo snage da se za slobodu bori je izgorjelo u svojim namjerama. I čemu borba za slobodu, ako više ne ostane niko da bi bio slobodan? To nije pitanje kojim se Zogović bavi, već s udaljene tačke pokušava da objasni tragiku idealizma, tragiku poraza, tragiku neizvojevane slobode. Dva su elementa u ovoj pjesmi značajna. Posveta majci na prološkoj granici, koja inicira da se svako vraćanje završava pod majčinim skutima i da povratnici uvijek majkama duguju da se pojave na pragu. Drugi je let gavranova na epiloškoj, kao anticipacija nekog lošeg vremena, neizvjesnog u ishodu, ali izvjesnog u namjerama.

Time je Zogović zaokružio priču o onoj borbi koja se na pleća naše djece, danas ponovo, nasadila kao težak džak ljudske pohlepe što je kao sredstvo koristila sve moguće podjele i sva moguća srozavanja jednog društva do oslabljenja koje se očitava u prostom preživljavanju. Ali tu bi bitku Zogović i dalje vodio, bitku za sadašnjicu oslobođenu podjela i tuđe volje, za budućnost u kojoj bi svaki ljudski život bio jednako vrijedan, bez obzira gdje je začet. A to je, da se vratim na početak ovog izlaganja, vrijedno robije.