Foto: privatna arhiva
Vjerovatno nema evropske države i naroda koji bolje razumiju patnje Ukrajinaca od Crne Gore i Crnogoraca. Preživjevši sličnu sudbinu u XX vijeku – Crna Gora bjelaški, a Ukrajina staljinistički teror, zatim aneksiju državne teritorije u korist svoga „velikog brata“, negaciju jezičkih, nacionalnih, kulturnih, religijskih i drugih prava, i jedna i druga uspjele su obnoviti svoju državnost. No kad je obnovom državnosti došlo do afirmacije negiranih prava, „veliki brat“ odlučio je obnoviti stare „bratske“ prakse. Ukrajina, nacizam, kriminal, korupcija, Zelenski – bile su ključne riječi uoči ruske ratne agresije na Ukrajinu. Crna Gora, crnogorski nacionalizam, kriminal, korupcija, Đukanović – bile su (i ostale) ključne riječi srpske (i ruske) agresije na Crnu Goru, agresije putem „mekih moći“ koje je na konferenciji Fonda strateške kulture 2015. izložio propagator ruske politike Vladimir Božović, aktuelni rektor Univerziteta Crne Gore.
Iako je riječ o prostorno udaljenim zemljama, kontekstualno uslovljene crnogorsko-ukrajinske sličnosti dovele su do razumijevanja i prijateljstva. Zato je Cetinje vjerovatno jedini evropski grad u kojem su moguće svakodnevne šetnje podrške Ukrajini, šetnje u kojima se broj građana ne smanjuje čak ni po snijegu i kiši. Upravo to razumijevanje dovelo je 90-ih godina u Cetinje jednu Ukrajinku – Ljudmilu Vasiljevu, kasniju redovnu profesoricu na Katedri za slovenske jezike Univerziteta „Ivan Franko“ u Lavovu. Zainteresovana za štokavske standardne jezike nakon raspada bivše Jugoslavije, zainteresovana za njihovu samostalnu standardizaciju u novim uslovima – izvan stega jezičkoga unitarizma koji se ogledao kroz prihvatanje isključivo srpske i hrvatske varijante unutar nekadašnjega službenog srpskohrvatskog / hrvatskosrpskog jezika, Ljudmila Vasiljeva stigla je na Cetinje i onđe upoznala Vojislava P. Nikčevića, tada jedinoga zagovornika crnogorskoga jezika među svim filolozima na Univerzitetu Crne Gore. Kroz poznanstvo s njim iz prve se ruke upoznala s problemima crnogorskoga jezika, jer je upravo Nikčević bio utemeljitelj savremene jezičke montenegristike. Preko Vojislava upoznala je i njegova brata Milorada, hrvatskoga i crnogorskoga filologa, i tako uspostavila saradnju i s hrvatskima lingvistima. Kao plod te saradnje i pružene pomoći u iznalaženju terenskih i arhivskih podataka nastala je 2003. njena disertacija „Srednjojužnoslavenski književni jezici u sinhroniji i dijahroniji“ (objavljena 2010, Osijek – Cetinje).
Godinama nakon toga Ljudmila Vasiljeva nastaviće se baviti crnogorskim i hrvatskim jezikom. Bavljenje crnogorskim jezikom u to doba bilo je osobito poštovanja vrijedno budući da je lako pobrojati crnogorske filologe koji su jezik u Crnoj Gori uopšte imenovali kao crnogorski, a još lakše navesti one koji su taj jezik afirmisali. Gotovo da nema međunarodnoga simpozijuma izvan Crne Gore na kojemu Ljudmila Vasiljeva nije promovisala crnogorski jezik kao jedan od ravnopravnih u štokavskoj i slovenskoj porodici jezika. Nema nijednoga simpozijuma o crnogorskome jeziku kod nas na kojemu ona nije imala zapaženo izlaganje. Takav je njen angažman i doveo do toga da Vlada Crne Gore 2009. imenuje prof. dr sc. Ljudmilu Vasiljevu u tročlanu inostranu Ekspertsku komisiju za standardizaciju crnogorskoga jezika (uz Josipa Silića i Milenka A. Perovića). Ta je komisija imala presudnu ulogu u standardizaciji crnogorskoga jezika i u usvajanju oficijelnih Pravopisa i Gramatike crnogorskoga jezika u izdanju tadašnjega Ministarstva prosvjete i nauke (Podgorica, 2010). Naime, domaća komisija za standardizaciju nije mogla doći do rješenja budući da je jedan dio njezina članstva robovao tradicionalističkim (u suštini, velikosrpskim) lingvističkim nazorima kojima je osim imena jezika bilo neprihvatljivo sve ono što je jugoslovenski jezički unitarizam odbacio tzv. Novosadskim dogovorom iz 1954. godine. Kao ukrajinska lingvistkinja Ljudmila Vasiljeva dobro je znala koliki značaj ima jezik u nacionalnoj identifikaciji države kakva je mala Crna Gora koja je meta svoga velikog suśeda što smatra da polaže pravo na njenu istoriju, kulturu, jezik, književnost, pa i teritoriju.
Zbog svoje hrabre uloge u tome procesu Ljudmila Vasiljeva nerijetko u narednome periodu bila na meti prosrpski nastrojenih šovinista i pseudomontenegrista, poput tadašnje šefice Studijskoga programa za crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti u Nikšiću – Rajke Glušice, današnje funkcionerke Ure i predśednice Upravnog odbora Univerziteta Crne Gore, na čijem je čelu – kako rekosmo – propagator proruske politike u Crnoj Gori.
No ako su prosrpski i proruski nastrojeni intelektualci njezinu ulogu predstavljali kao nedopustivo strano uplitanje, Ljudmila Vasiljeva nije posustala u svojoj borbi za afirmaciju crnogorskoga jezika i montenegristike. U narednim godinama, kad su se usvajali udžbenici i priručnici crnogorskoga jezika na svim nivoima obrazovanja, njezino je ime bilo nezaobilazno među recenzentima ili promoterima tih izdanja. Od prvoga broja međunarodnoga časopisa Lingua Montenegrina, Ljudmila Vasiljeva član je uredničkoga tima. Zbog takve njene uloge Fakultet za crnogorski jezik i književnost s Cetinja dodijelio joj je Povelju za poseban doprinos montenegristici na Prvim cetinjskim filološkim danima 2017. godine, kad je ta povelja i ustanovljena. Osim toga, Dukljanska akademija nauka i umjetnosti u Podgorici izabrala ju je za svoga inostranog člana. Prije nekoliko dana uvažena Ljudmila Vasiljeva našla je utočište u Hrvatskoj. Kažu da su joj hrvatske kolege priredile srdačnu dobrodošlicu. Da Crnom Gorom danas ne defiluju razne proruske putinovske pristalice i da Krivokapić-Abazovićeva Vlada upravo takve nije dovela na ključne državne pozicije, vjerovatno bi Ljudmila Vasiljeva utočište potražila i u Crnoj Gori. No ko god bio na vlasti, vrata Fakulteta za crnogorski jezik i književnost biće joj uvijek otvorena jer njene zasluge za montenegristiku ne možemo zaboraviti.
