Foto: privatna arhiva

Scenarista zlatnog doba jugoslovenske kinematografije i akademik ANUBIH, za FOKALIZATOR govori o radu crnogorskoga reditelja

(razgovarao Vladimir Vojinović)

Literatura diše odbačenim rečenicama, poput Sidranove „filmski neupotrebljive“ – ptičice se zajebavaju po granama. Ono što ostaje na papiru, šepuri se upotrebljivošću, ali koketira s prazninom koju je ostavilo odbačeno. Zavodljivost daha koji izlazi iz odbačenog, neprilagođenog najčešće prišivamo magiji subverzivnog. Valjda zato i kažemo kako je umjetnost ples prihvatljivog i subverzivnog.

U djelima dvojice autora – Abdulaha Sidrana i Živka Nikolića – suberzivnost se odnosila na posmatranje društvenih devijacija. Otud – progonjeni očevi. I totemi građeni po śećanju na njih, što se ruše tako što dolazi do preuzimanja očevoga križa na svoja pleća.

Savršeno zatvoren krug progona.

Razgovarali smo s Abdulahom Sidranom u pokušaju da dosegnemo, za nas, za čitaoce, dah subverzije jednoga prošlog vremena, koje traje…

FOKALIZATOR: Gospodine Sidran, jugoslovenska književnost i kinematografija bili su u tijesnoj vezi. Mnogi značajni pisci smatrali su posve prirodnom saradnju s režiserima. Što govori Vaše iskustvo iz jugoslovenske ere, u kojoj su mjeri Vaši tekstovi gubili ekranizacijom od ukupne količine informacija (Umberto Eko) kojom su raspolagali?

SIDRAN: Da, tema za jedan ozbiljan simpozij. Mada sebe ne smatram vrsnim poznavaocem jugoslavenske kinematografije, saglasio bih se sa premisom o njenoj „tijesnoj povezanosti“ sa domaćom književnošću. Ta je povezanost u različitim epohama imala i različite modele i drugačije motive i uzroke, ponekad sasvim neslične, pa i suprotne jedne drugima. Od „Slavice“ i „Majora Bauka“ – kad su se književnost sa poštovanja vrijednom tradicijom i kinematografija u povoju, u gotovo idiličnoj harmoniji kretale istim kolosijekom i stremile istim ciljevima – do posljednjeg jugoslavenskog filma, „Gluvi barut“ režisera Bate Čengića, prema motivima romana Branka Ćopića (1991), pređen je put krcat najrazličitijim previranjima i oscilacijama – daleko od bilo kakve društveno usmjeravane i uređene koordinacije dviju važnih umjetničkih disciplina, a mnogo bliže stanju konflikta između tzv. društvene zajednice i subverzivnog agona filmskih stvaralaca. Sve nam to danas može izgledati prirodno i bezazleno, ali su se u svem tom razdoblju, u filmskoj produkciji pod silovitom političkom kontrolom, događale mnoge ljudske tragedije, lomile ljudske sudbine, raspadali životi, porodice, brakovi. Baš kao da je na žrtvenik filmskog umjetničkog djela morala biti položena doslovna ljudska žrtva. Dužni smo s ogromnim poštovanjem sjećati se i pominjati heroje toga puta, od Lazara Stojanovića i Želimira Žilnika, do Makavejeva, Žike Pavlovića i drugih.

I moje je iskustvo dotaklo sječivo jednoumlja i izvjesne, gotovo organske cenzorske, kukavičke i licemjerne svijesti. Te je barijere probijao mladi režiser (E. Kusturica), vlastitom energijom i sposobnostima. Moje cjelovito iskustvo filmskoga scenariste ne kreće se u dimenzijama o kojima govori mudri Eko. Ja sam u tu vrstu umjetničkog izražavanja ušao kršeći sva pravila pisanja scenaristike – pa se i dogodilo da su izdavači tražili, a ja radosno ustupao na objavljivanje, knjige mojih scenarija. Prozvali su ih ’literarnim scenarijima’. Mogli su se čitati kao književni žanr. Pamtim jedan detalj koji o tome rječito govori. U scenariju za film ’Kuduz’, upisao sam, u didaskalijama, jednu filmski potpuno neupotrebljivu rečenicu, znajući da je ona neupotrebljiva – „Ptičice se zajebavaju po granama.“ – ali računajući na to da će uzdrmati čitalačku svijest režisera Ademira Kenovića, i na taj način pomoći i njegovom ’potonuću’ u materiju koju scenarij uobličava. On je tu dionicu čitao u drugom dijelu apartama hotela ’Maršal’ na Igmanu, gdje sam to pisao, i kada je otamo odjeknuo njegov smijeh – mojoj radosti nije bilo granica! Potpuno je nevažno što od te rečenice u filmskoj slici ne može biti ništa. – Za razliku od većine filmskih scenarista, profesionalaca i ’gostujućih’ pisaca, ja sam svoj posao smatrao završenim kad režiser od mene preuzme rukopis i sa drugom vrstom saradnika započne rad na knjizi snimanja. – U pravilu, nije mi bilo dovoljno prvo gledanje da bih osjetio puninu zadovoljstva filmom, jer je prirodna nutarnja ljudska taština najprije prepoznavala odstupanja i izmjene koje je učinio režiser – s čime se moja narav teško i sporo mirila. Kasnije sam oguglao, i tek ponekad žalio za nečim što sam smatrao rediteljskim ’propuštenim prilikama’. Možda je za sve moje bavljenje filmskom scenaristikom najvažnija činjenica to što sam ja ulaz u to čudo plaćao svojim najvažnijim, životnim, za moje književno djelo presudno važnim pripovijestima, motivima, likovima, humorom… A moglo se i drukčije… filmu davati svoje motive iz druge ili treće linije važnosti… No, mnogo je značajniji dobitak stečen u jednoj maloj kinematografiji od gubitka u skromnom književnom opusu jednog bosanskog pisca.

FOKALIZATOR: Posebno zanimljiv podatak je da ste prije djela koje je Kusturica koristio za filmove napisali scenario za film o Veselinu Masleši. Otkud interesovanje za toga intelektualca i uopšte međuratnu kulturu?

SIDRAN: Kad je jedan je beogradski novinar objavio knjigu s naslovom DECA KOMUNIZMA, pa u nju uvrstio i moje ime, zamolio sam da načini korekciju. Za mene i slične moglo bi se kazati da smo bili KOMUNISTIČKA PASTORČAD… Nije nas mazio taj režim, ali nas nije ni otrgnuo od svoje izvorne ideje. Tadašnja TV SA imala je u Dramskoj redakciji programsku šemu s obaveznim tematom iz Revolucije i NOB-a, bilo mi ponuđeno da uradim – sa velikim snimateljem i bosnologom Janom Beranom – dramu o Masleši i ja sam to uradio najbolje što sam umio. Ne sjećam se danas drame, ali se sjećam detalja iz knjiga koje sam o Masleši čitao. Iz jedne od njih, u dramu sam udjenuo detalj, kad partizani oslobađaju Glamoč, pa grupa njih upada u općinske kancelarije, a jedan čiča-partizan baca na pod pisaću mašinu, cokulama udara i skače po njoj psujući i govoreći: „Koliko si ti ljudi na robiju poslala!“ To mi je bilo fenomenalno.

FOKALIZATOR: Likovi adolescenti ili tinejdžeri prema kojima su tvorene filmske uloge, svojevrsni su antiprotagonisti – sušta su suprotnost Lotmanovom modelu djejstvovaoca –  štaviše, za njih bi se moglo reći da su oči kojima iz pasivne pozicije posmatramo situacije cijelog jednog dijegetičkog svijeta. Otkud ta pasivnost, groteska misaone ginastike i treniranja uma za pobunu, koja izostaje?

SIDRAN: Ja o tome ne umijem govoriti jezikom filmskog estetičara. Znam da lakše pišem ako odaberem metod tzv. subjektivne kamere, kao što mnogi smatraju da je u romanu „ich“ forma lakša od „er“ forme. Meni nije prijatno kad prekomjerno hvale moju scenarističku vještinu. Ako jesam majstor, to se onda odnosi na samo jednu vrstu scenarističke tematike, pa možda i prosedea. Kažem: Ja sam majstor za buđenje zaboravljenih mirisa. S radošću sam radio samo one priče koje sam krvavo platio vlastitim iskustvom. Moram biti suveren u građi koju obrađujem da bi ona mogla biti urađena tako da zasluži pohvale koje mi poslije izručuju.

FOKALIZATOR: Oči likova adolescenata ili tinejdžera posmatraju svijet oca kao antisvijet. Očevi vode besmislene ratove, odlaze na službena putovanja… U knjizi memoarske proze Ma šta bude reklo lišće Marko Vešović prigovara ocu s dozom cinizma, čak i ljutnje, i bezmalo ga tretira kao krivca za porodične nevolje, koji je izniknuvši iz epskim signalima zadate sredine u dokazivanjima izgubio sve. Pokušavaju li Vaši likovi da se izbore sa svojim očevima ili s njihovim ideologijama?

SIDRAN: U cijelosti mi je razumljivo gledište Marka Vešovića. Ja sam, međutim, u autobiografskom romanu „Otkup sirove kože“ prilično opširno i sistematično razvio teoriju o neminovnosti preuzimanja križa s očevih leđa na svoja. Cijela je naša generacija produžila, u raznim varijetetima, živote svojih očeva. Iskustvo 91-96, i primjeri naših generacijskih drugova neoborivi su dokazi o ovome što govorim. Rajko Nogo, Radovan Karadžić, Slobodan Praljak, i mnogo drugih, manje poznatih imena. Neko pametniji od mene već je kazao da u našim prostorima prošlost ima svojstvo – da ne prolazi.

FOKALIZATOR: Ideološka tijela donijela su nevolje umjetnosti Živka Nikolića. Njegove Beštije sklonjene su od očiju pulske festivalske publike. Tokom televizijskoga intervjua koji se i danas može pronaći na društvenim mrežama, snimljenom tokom trajanja toga festivala, Nikolić je djelovao zbunjeno. Reklo bi se da je bio usiljen dok je pokušavao da oda sliku ravnodušnoga autora što se jasno određuje prema umjetnosti i cenzuri. Što Vi mislite o toj tabuizaciji Nikolićeva „sirovoga slikanja“?

SIDRAN: S pokojnim Živkom sam radio u žiriju posljednjeg jugoslavenskog filmskog festivala u Puli. Veoma dobro pamtim da u arbitriranju i razgovorima o filmovima koje smo upravo odgledali nismo imali baš ni jedan jedini bitno različit stav ili ocjenu. Moja tadašnja privrženost alkoholu, s jedne strane, i njegova pomalo čudna ’zakopčanost’ sa druge strane, učinili su da nismo upriličili neke duže, prisnije razgovore i polemiziranja. Ali kad danas o njemu i njegovome djelu mislimo i govorimo, meni se čini najvažnijim kazati kako je veoma dobro to što o njegovom filmskom djelu u Crnoj Gori ne postoji konsensualno mišljenje. Šta je on učinio? Pa on je sve stereotipe o svojoj zemlji i mentalitetu svoga naroda doveo do paroksizma, prividno nam ostavio izbor između smijeha i suza, a taj se izbor pokazuje nemogućim.

FOKALIZATOR: Iako je u igranim filmovima uglavnom udarao po obrascima tradicije i lažnoga morala, Nikolić tek ostvarenjem U ime naroda stupa u apsolutni politički zabran. Uslijediće oštre osude i borbe. Članovi komisija koji su branili pozicije Nikolićeve poetike time su ugrožavali svoje pozicije. Vaši tekstovi na drugačiji način govore o istome. Kakva su Vaša iskustva s tuđim recepcijama ideoloških slojeva Vaših radova?

SIDRAN: Koliko se sjećam, naši su problemi prethodili snimanju filmova, ono što je poslije završetka filma slijedilo, recepcija i njeni ideološki obrasci mene nije zanimalo, ili do mene nije dopiralo. Bosanska je politika u tim stvarima bila zatvorenija, da ne kažem lukavija od one u Crnoj Gori. Ako govorimo izvan politike, ja sam često odbijao raditi scenarije za filmove u kojima se najprije postavi teza i ideja, pa onda smišljaju i kreiraju likovi, tj. društveni tipovi kao nosioci postavljenih teza i ideja. Vjerovao sam, i vjerujem, da je za film najvažnija dobra priča. Ideje neka se rađaju iz nje. Bliska mi je misao, davno sam je negdje pročitao, mislim da je Japan, Kavabata ili neko sličan: „Ja nemam sistem, nemam filozofiju, nemam ideju – imam samo nerve.“ Uh!

FOKALIZATOR: Likovi u Nikolićevim filmovima obrazuju širok spektar koji sadrži i elemente groteske, i apsurda, i egzistencijalizma, i neoavangarde. Vaši likovi više su realno oslikani tipovi sarajevske raje. No u oba slučaja može se govoriti o interpolacijama, o preplitanju nasljeđa usmene kulture i novoga doba. U Nikolićevim filmovima čuje se bat koraka ljudi uhvaćenih u kolo, kroz filmove usnimljene po vašim tekstovima provlači se sevdalinka. Reklo bi se dva različita obrasca?

SIDRAN: Molim da se ne shvati lažnom skromnošću, ali ja sam stvarno bio GOST u filmskoj umjetnosti, posrećilo se pa sam uradio nekoliko dobrih i važnih stvari – ali se u ozbiljnome smislu ne mogu porediti s autorom kakav je Živko Nikolić, između čijeg imena i filma se može staviti znak jednakosti. Ja sam pričao svoj život. Opisivao svoga tetka Ferida, koji je zbilja divno kucao u saz i pjevao sazlijske pjesme. Moja je umjetnost minimalno intervenisala u sadržinu mog života. Ponekad sam, zarad ekonomičnosti filmskog jezika, dva autentična lika spajao u jedan… A život mi bio takav da nisam imao potrebe izmišljati ni najsporednije likove. Svi su oni živjeli u meni, i ponekad me spopadne tuga koliko ih je još ostalo neopisanih, neispričanih, neufilmljenih…