Foto: privatna arhiva
(s poljskoga na crnogorski jezik prevela Agnješka Žuhovska-Arent)
Pregledavamo požućele papire. Izvodi o
krštenjima,
podaci o vjenčanjima, potvrde
ispisane čirilicom od strane službenika s tvrdim
kragnama, čije je prste uprljalo plavo
mastilo i sada njihovi otisci ostaju kod nas
zauvijek. Zapis EКG kao beskrajni Andi.
Razglednice na čijim poleđinama odavno šalju pozdrav
mrtvi poznanici iz smjena po lječilištima.
Stare novčanice povezane gumicom. Lična karta
sa zastarjelom slikom. Sve u istoj fioci.
Śutra ćemo napraviti reda sa odjećom. Izbacićemo
nepopijene ljekove. Desetine šarenih tableta
kao bonbone koje su izgubila đeca za vrijeme igre.
Međutim ispod hrpe računa za gas
nađemo hartiju, rukopis s podatkom:
“Vratiću se uskoro. Кljučevi su na terasi”.
Ostatak večeri premještamo stvari,
ne govorimo.
Teologija.
Dijete gleda u sunce
za Vi. (jednom zauvek)
Čovjek umire i stvara mu se u stomaku kuglica,
sasvim hladna i onda ne boli, ima nebo po kojem plove
oblaci – kaže dječak. A kod nas sipalo je s visine,
i ovo je baš jesen. Nadomak ruke. Plove listići,
jesam, a odmah poslije mene ponor – kažeš. Dječak sluša.
Tama koje se svi dječaci plaše samo tvoj se ne plaši.
Dobro dijete i ponor u kojem dječak svjetluca kao stakalce.
O stakalce spotiče se zvjezdica. Čovjek umire i stvara mu se
u stomaku sasvim hladna kuglica. Ne boj se sinko – kažeš
ovo je samo Gospod Isus napravio nestašluk a sad
ima rupice koje krvare. Dječak veruje u Isusića koji
svijetli kao oblačić. Izbroji rupice u Isusiću. Neophodna je
svaka rupica. A na kraju po nas doćiće navodno
jahači u sumornim kaputima. Ubrzani konjanici pregaziće ti
dijete. I to biće ljubav koja pripada.
I sveštenik stavlja ruke na stomak i kaže: “Mravu idi,
lijeno, njihov put gledaj – budi pametan”. Dakle, organizuj
nam voljenje. I nek´ ovo bude metak. Neka prođe skroz.
Dibuk
Ovo je napravljeno od celofana i spaljenog sumpora.
Prolaziš i kažeš da je spavanje bilo meko,
da je ovo bila mahovina i suvo lišće pa ovo je bilo tvoje dijete
koje je otišlo na nebo vijugavom stazom posipanom pijeskom
sa svijetle plaže. Da li si to imao u glavi dok si pušeći
cigarete ispred kuće posmatrao rad insekata
u tijelu mrtvoga psa koji je ostao pored puta.
A možda nije bilo neko nebo nego prazan bunar
u koji neko baca crvljivu jabuku
i viče u tamu? Broji do deset
i opet viče.
Uvijek zemlja
To se može završiti ovako
da dođe jedan tužan gospodičić i kaže: “Učinili smo
sve što je u našoj moći, ali nijesmo uspjeli da ga dovedemo
ovog mjeseca i sada mora da ostane tamo zauvijek,
s rupom u stomaku u kojoj smo
nehotice zašili račun”.
Ali ne mora da bude. Jer može da dođe
takav novembar i puknuće sve kao zvijezda
i obuzdaće nas prazno mjesto u lječilištu
đe smo pušili cigarete na međuspratovima
a bolničar je gasio svijetlo vrišteći: “Nemojte pušiti
ođe na međuspratu, majku vam jebem!” I to će biti mjesto
u kojem ni ja ni ti nećemo znati
da li je to svijetlo koje je prošlo skroz
ili možda baš u tom trenu utrčavamo
pod ubrzan voz
i uopšte – šta dalje.
